Otkad postoji, vrgorsko groblje nosi samo jedno ime – Žbare (talijanski oblik Sbarre). To ime u neizmijenjenom obliku poznajemo stoljećima i povijesni izvori su po tom pitanju jedinstveni – Žbare i samo Žbare.
Međutim, posljednjih godina se ponekad za naše centralno groblje koristi neistiniti naziv „groblje Sv. Ante“. Po Svetom Anti se groblje nikada nije zvalo, već samo kapelica koja se nalazi u njegovom starom dijelu. Ali groblje Svetoga Ante u vrgorskoj župi zaista i postoji, a radi se o davnom napuštenom ukopištu kod istoimene kapelice posvećene Svetom Anti Pustinjaku u Kotezima koja postoji vjerojatno još od vremena osmanlijske uprave.
U groblju Žbare Vrgorčani se pokapaju negdje od 30-ih godina 19. stoljeća, do kada je bilo korišteno groblje kod stare župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije, gdje se danas nalaze nova župna crkva (izgrađena 1921.) i župna dvorana. Prema nekim izvorima koje tek treba detaljnije istražiti, prije nego što su postale groblje, Žbare su još od vremena mletačke uprave služile kao svojevrsni sanitarni kordon, karantena, mjesto gdje bi se provjeravalo boluju li turski podanici, putnici i trgovci iz Hercegovine od neke kužne bolesti. Kada bi se utvrdilo da su zdravi, tek onda bi bili pušteni u grad. Dakle, Žbare su u ovom slučaju bile nešto kao Lazareti u Dubrovniku. Sam talijanski naziv „le sbarre“ ili „sbarre“ u prijevodu označava pregradu, što bi moglo biti potvrda da se radilo o sanitarnom kordonu.
Nije ovo prvi put da se u Vrgorcu pojavljuju krivi nazivi, potpuno neutemeljeni na povijesti. Naravno, to se događa jer još uvijek nemamo ustanovu koja bi se na stručnoj razini bavila istraživanjem vrgorske povijesti, a time i čuvanjem kolektivnog pamćenja zajednice, a u što spadaju i nazivi lokaliteta. Srećom postoje pojedinci koji se bave tim važnim poslom, pa se ponešto pamćenja ipak i sačuva i prenese na slijedeće generacije. Dakle, vrgorsko groblje zove se samo, jedino i isključivo Žbare.
Branko Radonić
