Za 49 eura plus tri eura poštarine kupio sam od kolekcionara ovu skromnu i pohabanu knjižicu i postala je dio moje zavičajne zbirke. Da je vidite u hrpi drugih knjiga teško bi je izvukli kao nešto posebno, ali meni je važna ju je napisao jedan, danas zaboravljeni Vrgorčanin, Ante Hrstić.
Tražio sam je preko deset godina po svim mogućima antikvarijatima i aukcijama i prošle subote slučajno naletim na nju, pred kraj jedne aukcije. Već je u utorak bila u Vrgorcu. Zašto mi je važna i tko je uopće Hrstić?
Ante Hrstić rođen je 1914. u Vrgorcu, a kao dvadesetogodišnjak došao je u Split. Bavio se novinarstvom i surađivao u dnevniku “Novo doba”, u “Jadranskom Lloydu”, “Jadranskoj pošti” i drugim lokalnim listovima, a bio je i jedan od glavnih urednika sindikalnog glasila “Radnik”. Bio je aktivan u esperantskom pokretu.
Nedugo nakon što su 1941. Njemačka i Italija okupirale Jugoslaviju, Hrstić je uhićen u Sarajevu, zatim odveden u ustaški logor Jasenovac, a potom u Staru Gradišku, gdje mu se gubi svaki trag.
U spomen na Antu, njegov mlađi brat Aleksandar je u Vrgorcu 1970-ih osnovao esperantsko društvo „Ante Hrstić“, obzirom da su oba brata još u međuratnom razdoblju bili cijenjeni esperantisti, a Aleksandar pogotovo tijekom socijalističke Jugoslavije.
Ante Hrstić je 1940. u Splitu, o vlastitom trošku, objavio knjižicu reportaža “Živim u gradu”, tiskanu u splitskoj tiskari “Merkur”. Ona sadržava uvod i devet kratkih priča na ukupno 48 stranica. Naslovnu stranu grafički je i likovno uredio splitski slikar Ivan Sikavica. Prodavala se po cijeni od 10 dinara. Reportaže u knjizi posvećene su Splitu i njegovim društvenim prilikama: siromaštvu, gradskim radnicima, prostituciji, životu u Varošu, Lučcu i Getu te razlikama između siromašnih četvrti i imućnijeg građanskog sloja. U knjizi se pojavljuju i prizori iz splitskog brodogradilišta i života radnika. Vrgorac se u knjižici ne spominje, osim indirektno kao mjesto odakle je Hrstić potekao.
Knjižica je vrlo zanimljiva kao kritika tadašnjeg međuratnog društva i danas je gotovo nedostupna. Njezin pretisak uvrstio sam u izdavački plan Društva prijatelja vrgorske starine i tu u novu biblioteku koju upravo formiramo. Pretiskat ćemo je kako ne bi nestala zauvijek.
Branko Radonić
