Vrgorski rudnik asfalta „Paklina“, za kojega je još Alberto Fortis zapisao da je radio prije nego je „mletačko oružje osvojilo ovaj kraj“, s Vrgorcem je povezan starom, povijesno izuzetno vrijednom, makadamskom cestom danas dugom četiri kilometra. Ova cesta je omiljeno šetalište Vrgorčana, a u tijeku su pripremni radovi za njezino uređenje u obliku sportsko-rekreacijske staze.
U tom svjetlu vrijedi se podsjetiti o kakvoj se to važnoj prometnici radi i za kakve potrebe je građena. Detaljniji podaci o tome dosad nisu „iskopani“ iz arhiva jer nam u tom pogledu nedostaje sustavnosti, ali poznato je da je cesta izvorno bila duga šest kilometara i da je povezivala rudnik i Napoleonovu cestu. Danas su od te ceste ostala četiri kilometra i ona se u svojem gornjem dijelu spaja s modernom asfaltnom prometnicom koja spaja Vrgorac i Ploče. Priključak na Napoleonovu cestu više ne postoji, a nije nam poznato ni kuda su ta nekadašnja dodatna dva kilometra prometnice dopirala do Napoleonove ceste za koju znamo da prolazi kroz Vrgorac od Ercegova sela do Korza, niz Pijacu prema Vinariji, dalje prema selu Škulja i nastavlja prema Velikom Prologu i Metkoviću. Pretpostavka je da je cesta od Pakline prema Vrgorcu otprilike pratila smjer današnje državne ceste kroz Vukovarsku ulicu, ali to tek treba utvrditi budućim istraživanjima.
No bez obzira na to gdje su se danas „skrila“ dodatna dva kilometra ceste, nešto više podataka znamo o njezinoj izvornoj namjeni. Izgrađena je sredinom 19. stoljeća kada je rudnikom upravljala tvrtka Steinkohlen-Gewerkschaft für Istrien und Dalmatien kojoj je vlasnik bio barun Salomon Mayer von Rotschild (1774.-1855.), bogati bankar je koji je stvorio austrijsku granu poznate obitelji židovskog podrijetla Mayer Amschel Rotschild. Suvremeni povijesni izvori učestalo ponavljaju da je uzrok slabog poslovanja rudnika bila skupoća transporta rude od Vrgorca do mora, ali je rudnik u vrijeme Rotschildove uprave počeo davati veći profit. Problem transporta je tada olakšan gradnjom šest kilometara dugog makadamskog puta koji je spajao Paklinu i Napoleonovu cestu, čime je olakšan prijevoz asfalta karavanama prema Neretvi. Okolnosti i točnu godinu izgradnje ceste tek treba utvrditi dodatnim znanstvenim istraživanjima.
Nešto, kasnije, od Rotschilda je rudnik kupila bečka tvrtka „L. König i sin“. Godine 1899. Alexander König je izgradio potrebnu infrastrukturu rudnika koju su činili pisarnica, upravna zgrada, stanovi radnika i drugo. Izvori međutim ne govore ništa o tome kako se novi vlasnik odnosio prema cesti, ali zasigurno ju je održavao, kao i sve kasnije uprave od Austrije do socijalističke Jugoslavije kada je konačno zatvoren i napušten. O tome će više moći reći tek neka buduća povijesna istraživanja.
I zaključno, osim što ima sportsko-rekreacijsku namjenu, Rotschildova cesta od Vrgorca prema Paklini važan je spomenik rudarske povijesti Vrgorske krajine, što je važno ne samo zbog činjenice da je Paklina jedan od svega par velikih rudnika Dalmacije, već i zato što je cesta izgrađena u vrijeme uprave poznate bankarske obitelji Rotschild, što joj zasigurno daje dodatnu notu egzotičnosti. Zato se valja nadati da će stručne institucije, lokalna samouprava, pa i samo stanovništvo u budućnosti vrednovati ove činjenice i uložiti dodatni trud da se povijest ove ceste istraži, a ona sačuva za budućnost u što je moguće izvornijem obliku.
Branko Radonić
