Vrgorska krajina[1] s centrom u Vrgorcu je prostorno-geografska, povijesna i administrativna[2] cjelina smještena u Dalmaciji[3] između Makarskog primorja i granice s Bosnom i Hercegovinom. Taj smještaj omogućio je u prošlosti izrastanje Vrgorca u manje trgovačko-sajamsko središte na sjecištu putova, istovremeno i stratešku graničnu predstražu između carstava i interesnih zona. Sjevernije se pruža Imotska krajina, a južnije neretvanska dolina.
Ovaj prostor je brdsko-planinskim hrptom Biokovo – Sutvid – Rilić odijeljen od mora, međutim ta reljefna barijera (pogotovo Rilić) nikad nije sprječavala komunikaciju stanovništva s obje strane čemu svjedoče ne samo stare „planinske magistrale“ i međusobna povezanost stanovništva, već i stoljetno postojanje makarskog kotara koji je objedinjavao Makarsko primorje i Vrgorsku krajinu. S druge strane, za Vrgorsku krajinu je navedeni brdsko-planinski sustav, kao visoka barijera, važan klimatski modifikator, posebno u zapadnim i središnjim dijelovima Vrgorske krajine smještenima u blizini planine Biokovo, što uzrokuje veća temperaturna kolebanja na tom prostoru, zbog čega su zime tamo hladnije i s više snijega i općenito padalina. S druge strane, jugoistočni dio Vrgorske krajine je nešto sličniji Makarskom primorju zbog daleko nižeg Rilića pa se tu jače osjeća blagotvorni utjecaj Jadranskog mora, odnosno sredozemne klime, iako su i tu zime hladnije i vlažnije nego u primorju.
Kod prostorno-geografske diferencijacije Vrgorske krajine kao dijela dinarskog prostora treba imati na umu da ona obuhvaća vrlo kontrastne prostorne cjeline veoma različitih geografskih obilježja. Uz već navedeni brdsko-planinski sustav Biokovo (1.762 m) – Sutvid (1.155 m) – Rilić (920 m), uzduž Vrgorske krajine pruža se Vrgorsko gorje sa svoje tri planine: Šibenik (1.314 m), Mihovil (1.247 m) i Matokit (1.062 m). Između ta dva lančana uzvišenja smjestila se prostrana udolina koja se pruža sve od prijevoja Turija do sela Ravča. Na istoku Vrgorske krajine, nedaleko Vrgorca, smještena su tri krška polja: Vrgorsko polje (Jezero), Rastok i Bunina, međusobno odijeljena nižim uzvišenjima kao što su Radović, Gradina i Zveč. Spomenuta polja su u prošlosti manji ili veći dio godine bila prava jezera, ali je melioracijskim radovima broj poplavnih dana značajno smanjen pa su postala prostor intenzivnije poljoprivredne proizvodnje. Osim rječice Matice koja teče Jezerom i Rastokom, Vrgorac nema drugih nadzemnih tekućica, ali zato je, kao krško područje, bogat podzemnim rijekama i izvorima koji tijekom kišnih mjeseci toliko nabujaju da kroz mnogobrojne pukotine, jame i ponore izbacuju velike količine vode na površinu.
Prostor Vrgorske krajine naseljen je od prapovijesti, što potvrđuju arheološki nalazi iz Banje i Oraha, kao i oni iskopani uzduž trase autoceste Split – Ploče tijekom njezine gradnje. Sačuvani izvori svjedoče i o življenju na ovom području u doba antike, a pogotovo u razvijenom te kasnom srednjem vijeku kad se ovdje formira župa Gorska, a lokalni velikaši iz obitelji Radivojević – Jurjević – Vlatković grade vrgorsku Gradinu, od starine zvanu Grad. Izvori iz 15. stoljeća spominju Vrgorac i neka njegova sela u više navrata. Pod dvostoljetnu osmanlijsku vlast ovaj kraj dolazi u drugoj polovici 15. stoljeća. Na ta bremenita i ratovima obilježena vremena podsjećaju u vrgorskoj varoši do danas sačuvane osmanlijske kule i legende predaka. Godine 1690. Vrgorac osvaja mletačko-morlačka vojska nakon čega se na ovo područje naseljava novo kršćansko stanovništva iz zapadne Hercegovine i Crne Gore te Neretve i drugih dijelova Dalmacije, a čiji su potomci današnji Vrgorčani. Republika Svetog Marka potrajat će ovdje cijelo stoljeće, sve do njezinog konačnog pada 1797., a nakon kratkotrajne prve austrijske vladavine, 1806. Vrgorska krajina dolazi pod, isto tako kratkotrajnu, francusku upravu tijekom koje će kroz Vrgorac proći prva moderna prometnica – Napoleonova cesta. Francuzi će Vrgorcu dati i status općine. Nakon njihova pada u Dalmaciji 1813. uspostavlja se druga austrijska uprava koja će trajati sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine. U ovome će se razdoblju grad na vrhu gore – Vr(h)gorac razviti oko dijela Napoleonove ceste koji se danas naziva Pijaca i dobiti svoja skromna mediteranska urbana obilježja, najviše zahvaljujući trgovini i sajmovima. Bit će sjedište općine i neko vrijeme kotara. Austrijanci će otvoriti školu, sud, porezni ured, poštu, oružničku postaju, izgraditi park i infrastrukturu duhanske industrije (režiju i skladišta duhana) te iskorištavati rudnik asfalta Paklina do kojega će izgraditi put. Godine 1878. od Kozice do Podgore izgrađena je Rodićeva cesta čime se dobila moderna veza s primorjem. Poljoprivreda će i dalje ostati dominantna ekonomska aktivnost na cijelom području krajine. Zbog opće neimaštine uzrokovane siromašnim kršom, sušama, poplavama i izoliranošću prostora, na razmeđu dva stoljeća i kasnije kreću emigracijski valovi iz ovoga područja u prekomorske zemlje, u Novi Zeland, Australiju i obje Amerike. Vrijeme između dva svjetska rata Vrgorac će provesti u monarhističkoj Jugoslaviji kada će biti prokopan odvodni kanal između Vrgorskog jezera i Baćinskih jezera, što će omogućiti da jezero/blato postane polje. Izgradnjom Kâve iznad zapadnog ulaza u mjesto, gradić pod Matokitom će 1929. na Korzu dobiti česmu, a u tom razdoblju dovršena je i gradnja župne crkve i dobivena električna energija upogonjena radom Martinčeve mlinice.
Nakon Drugog svjetskog rata, iz kojega će Vrgorska krajina izaći s ogromnim ljudskim gubicima i materijalnim razaranjima, 1944. uspostavlja se socijalistička Jugoslavija koja će potrajati do 1991. godine. U tom razdoblju Vrgorac, iako nerazvijen kraj Dalmacije, doživljava ogroman rast industrijske proizvodnje kroz razvoj tekstilne, staklarske, duhanske, metalske i vinske industrije. Melioracijskim procesima dobivaju se nove obradive površine u krškim poljima, sade se duhan, vinova loza, voćke i jagode. U Vrgorcu se izgrađuje gradska infrastruktura, zadružni dom, masivna zgrada poduzećâ „Braća Rakić“ i „Poduh“, vinarija, škole i vrtić, sportska dvorana, dom zdravlja, stambene zgrade, industrijska zona nedaleko vinarije u smjeru Škulja, nove četvrti poput Pčelinjaka i onih razvijenih uz ceste prema Vinima i Kotezima, ulice, ceste (pogotovo cesta Orah – Vrgorac – Stupica – Makarska 1976.), vodovod s izvorima u Banji i na Butini te električna mreža do vrgorskih sela i drugo. Sela dobivaju i svoje društvene i zadružne domove i školske zgrade. Zapad Vrgorske krajine zahvatili su u tom razdoblju snažni procesi deruralizacije i depopulacije uzrokovani gospodarskom nerazvijenošću, biokovskim potresima 1962., izgradnjom Jadranske magistrale 1965., razvojem turizma na Makarskom primorju i industrije u Splitu. Na tom prostoru se nije razvilo mjesto s barem osnovnim urbanim karakteristikama i infrastrukturom oko kojega bi se cijelo područje okupilo, pa je raseljavanje bilo logična posljedica. Istok Vrgorske krajine uspio je sačuvati svoja naselja, najviše zbog blizine Vrgorcu i kroz razvoj poljoprivrede i industrije.
Godine 1991. uspostavljena je samostalna Republika Hrvatska, a Vrgorac će nakon Domovinskog rata, 1997. dobiti status grada, unutar kojega će se u narednim desetljećima uspostaviti 28 mjesnih odbora. Vrgorac je jedna od rijetkih lokalnih samouprava u Dalmaciji koje se nakon 1991. nisu rascijepile na više gradova i općina. U ovom razdoblju grad se nastavlja širiti, ponajviše u pravcu Škulja gdje se formira nova stambena zona. Gradi se novi sud i pošta, proširuju obje škole, obnavlja vrtić. Područje Vrgorske krajine u cijelosti će prekriti telefonska mreža, a potom i internet, dok će se električna mreža modernizirati. Godine 2008. do Ravče će stići trasa autoceste A1 (Zagreb – Split – Dubrovnik), koja će 2011. biti dovršena do Vrgorca, a 2013. će proći i kroz jezersko područje u smjeru Ploča. Usprkos daljnjem infrastrukturnom napretku, ovo je i dalje prostor stagnacije. Stara industrija u Vrgorcu je uglavnom propala, ali je narasla mesna industrija, razvio se građevinski sektor i modernizirala intenzivna poljoprivreda. Nekoliko kilometara zapadno od Vrgorca od 2016. ubrzano se razvija Gospodarska zona Ravča. Prema popisu stanovništva iz 2011., Vrgorska krajina ima 6.572 stanovnika, a prema preliminarnim podacima Popisa iz 2021., ima ih 5.711. To je upola manje nego je brojila sto godina ranije. Posljedica je to gotovo neprekinutih valova iseljavanja s ovoga područja u smjeru Makarske, Splita, Zagreba i inozemstva u 20. i prvim desetljećima 21. stoljeća.
[1] Iz starog „vrgorskog“ imena ove krajine, odnosno područja koje gravitira Vrgorcu (grad na vrhu gore, sjedište srednjovjekovne Gorske župe/župe Gorske (lat: zupam Gorscam), u moderno vrijeme centar obćine Vrhgorske, odnosno općine Vrgorske/općine Vrgorac), od starine su se formirale izvedenice, kako imenske (npr. mještanka Vrgorka, Općina Vr(h)gorska, Vrgorsko jezero…), tako i pridjevske (vrgorska). Nakon Drugog svjetskog rata novim jezičnim standardom te političkim i institucionalnim utjecajima izvana, na što su se nadovezali regionalni mediji i lokalne političke vlasti i društvene organizacije, a na koncu i školstvo u Vrgorcu, „vrgorsko“ je nestajalo iz svakodnevne javne upotrebe i zamijenjeno je „modernijim“ pojmom „vrgoračko“, izvedenim iz toponima „Vrgorac“ prema jezičnom pravilu -ac > -ački. U tome je „pomogla“ činjenica što je već na početku 20. stoljeća iz starog imena Vrgorca (Vrhgorac) nestalo slovo „h“ (na rijetkim mjestima održalo se i nešto kasnije), što je u sljedećoj generaciji samo još više olakšalo umjetnu tranziciju „vrgorskog“ u „vrgoračko“. Književnik i sveučilišni profesor Ante Franić (1931.-2016.) piše da je „vrgorsko“ nastalo u vrijeme dok se osjećala imenica „gora“ u dvosložnom imenu “vrh-gore“, tj. dok je trajala svijest o toj krajini kao gorskoj krajini. Međutim svijest o Vrgorcu kao gradu na vrh gore i centru gorske krajine nije nestala na području Vrgorske krajine, već je transformacija u „vrgorački“, kako smo rekli, uvezena jezičnim i političkim utjecajima, a zatim se učvrstila novim političkim diskursom na lokalnoj razini kroz često prisutni stav u Vrgorcu da struka i politika izvana znaju bolje od samih Vrgorčana, iako je tema u potpunosti lokalna. U tim okolnostima „vrgoračko“ je zvučalo modernije od izvornog „vrgorskog“. Dogodilo se potom i pravo metastaziranje pridjeva „vrgorački“ na stare toponime i nazive. Tako je povijesna i geografska cjelina Vrgorska krajina postala Vrgoračka krajina, Vrgorsko jezero/polje je postalo Vrgoračko jezero/polje, a stanovnica Vrgorca – Vrgorka preimenovana je u Vrgorčanku. A kada se krenulo u tom smjeru, potpuno je logičan nastanak nekih novih „vrgoračkih“ izraza kao što su brendirane „Vrgoračke jagode“. Međutim, nebrojeni povijesni izvori nastali u Vrgorcu i od Vrgorčana prije 1941. osporavaju takva stremljenja. Srećom, u drugom i trećem desetljeću 21. stoljeća u samom Vrgorcu se sve više vraća i koristi izvorno „vrgorsko“ ime ovoga kraja koje se cijelo vrijeme održalo u ovdašnjem autohtonom stanovništvu. Prepoznaje ga i dio jezikoslovne struke, kao npr. Hrvatski pravopis iz 2013. i Hrvatski mjesni rječnik iz 2016., ali stavljajući ga uglavnom u ravnopravan položaj s „vrgoračkim“. Nažalost, brojni lektori i dalje križaju „vrgorsko“ ime u novinskim člancima, knjigama i udžbenicima. Temeljeći svoj stav na vrgorskoj povijesti i govoru, u ovom radu koristimo „vrgorsko“ ime i pridjev, osim u par slučajeva izvornog navođenja naslova i citata nastalih između 1945. i 2011. godine.
[2] Područje Vrgorske krajine administrativno prekriva Grad Vrgorac (do 1997. općina) s površinom od 284 kvadratna kilometra. Prije pripojenja većeg dijela sela Rašćane nakon Drugog svjetskog rata, općina Vrgorac imala je površinu od oko 247 kvadratnih kilometara.
[3] Vrgorac se često pogrešno uključuje u teritorij tzv. Dalmatinske zagore (dalmatinske zagore, dalmatinske Zagore). Iako je geografska odrednica dalmatinskog zagorja (kao i primorja i otočja) poznata od ranije, regija Dalmatinska zagora formirana je nakon Drugog svjetskog rata, kao izraziti kontrast brzorastućem splitskom industrijskom bazenu, od kojega se nerazvijena i depopulirajuća kopnena Dalmacija uvelike razlikovala. Međutim, ova nepostojeća regija koja na papiru, ovisno o autoru, obuhvaća veće ili nešto manje dijelove unutrašnjosti Dalmacije (nekad u taj prostor uključuju i Ravne kotare, Bukovicu i dolinu Neretve, a nekad ne), ne postoji jednako kao što ne postoje ni regije „Dalmatinsko primorje“ i „Dalmatinsko otočje“. Tzv. Dalmatinska zagora nema svoje središte prema kojemu bi cijeli prostor gravitirao, a njezine „sastavne“ cjeline, povijesne granične krajine, nisu međusobno vezane, već je svaka okrenuta prema primorskim susjedima. Primjerice Vrgorac je usmjeren prema Makarskom primorju s kojim je dugo činio zajednički kotar. Stara prostorna cjelina Zagora zaista postoji i radi se o zaobalnom prostoru iznad Splita i Trogira. S obzirom da je ta Zagora povijesna i prostorna činjenica, i da nema nikakve veze s „Dalmatinskom zagorom“, pojedini autori su se domislili „rješenja“ pa su Zagoru proglasili „zagorom u užem smislu“, a „Dalmatinsku zagoru“ „zagorom u širem smislu“, što nema nikakve logike. No, pojam „Dalmatinske zagore“ se sve više udomaćuje u političkoj, društvenoj, čak i znanstvenoj zajednici, pa tako npr. postoji i vinogradarska regija „Dalmatinska zagora“ u koju je uključen i Vrgorac, dok su susjedno Makarsko primorje i Neretva smješteni u vinogradarsku regiju „Srednja i Južna Dalmacija“. Zbog toga svjedočimo apsurdnoj situaciji u kojoj vinogradi u Vrgorskom polju (Jezeru) koji se nalaze na administrativnom području Grada Vrgorca spadaju u vinogradarsku regiju „Dalmatinska zagora“, dok susjedni vinogradi u istom polju i na istoj zemlji, smješteni na administrativnom području susjedne Općine Pojezerje i Grada Ploča, pripadaju vinogradarskoj regiji „Sjeverna i Južna Dalmacija“. Od „Dalmatinske zagore“ gori su samo nazivi „dalmatinsko zaleđe“ i „zaleđe Dalmacije“ koji insinuiraju da je golemo područje dalmatinske unutrašnjosti iza leđa Dalmaciji, a ne njezin sastavni dio.
Izvor teksta: Branko Radonić, Stoljeća vrgorskog vina i pršuta, Vrgorac, 2022., str. 17-22.
Izvor snimki i karte: TZ grada Vrgorca
