U pitanju lokalne povijesti i kulture moja najveća frustracija proizlazi iz činjenice što stalno pronalazim i proučavam arhivske izvore za povijest Vrgorske krajine i dobro znam što smo kao nacija i još više kao lokalna zajednica nekad mogli, znali i bili sposobni, a na što smo spali danas. Za primjer vam prinosim plakat programa za obilježavanje 100. rođendana Tina Ujevića u Vrgorcu koji je izradila akademska umjetnica, naša Kornelija Neli Bajalo. Pogledajte samo ovaj program, tu razinu organizacije, raznovrsnost programa, tu usklađenost i u svakom pogledu povezanost opusa Tina Ujevića i svih njegovih zavičaja, ponajviše Vrgorca. Znam da se zbog početka ratnih događanja nije sve održalo, ali bez obzira na to, organizacija je, iz današnje perspektive, fascinantna.
Bio sam premlad u vrijeme kada se ovo događalo, ali kao dijete i tinejdžer bio sam na raznim događajima koji su se organizirali u sklopu manifestacije ‘S Tinom u Vrgorcu’ u drugoj polovici 90-ih godina i prvoj polovici 2000-ih godina, u vrijeme kada su se također organizirale razne pjesničke večeri, stručne akademije, okrugli stolovi, predstavljanja knjiga, sve s okosnicom na Tinu Ujeviću i zavičajnosti. Sve je to tad puno više sličilo događajima iz 1991. nego ovome što imamo danas. Danas je službeni Tin lišen pjesnika Tina, zajednice više nema, a i sama nagrada Tin Ujević je tu samo da se odradi, uz red političkih govora i red čitanja pjesama, odnosno svega onoga što je Tin Ujević za svoga života i djelovanja stubokom prezirao. Nadam se da ćemo jednoga dana Tina vratiti Vrgorcu, vrgorskoj zajednici, a kad to napravimo, vratit ćemo Tina – Tinu.
Branko Radonić
