El Shatt je nevjerojatna dionica vrgorske povijesti. Priča je to o nepokolebljivoj vjeri i odlučnosti čovjeka, o krajnjem odricanju za spasenje sebe i svoje obitelji, priča je to o borbi za život, borbi za pravo i pravdu protiv zla koje se tih godina nadvilo nad Vrgorsku krajinu.
Trećeg travnja 1944. godine grupa od nekoliko stotina Vrgorčana i drugih izbjeglica biokovsko-neretvanskog kraja ukrcala se u baćinskim uvalama Tribunj i Mirci u trabakule Mornarice NOVJ i pod pratnjom naoružanih čamaca partizanske mornarice zaplovila Neretvanskim kanalom prema Visu. Bio je to tek početak mukotrpnog putovanja Vrgorčana u zbjeg, puta koji je započeo još krajem ožujka kada su odlučili prihvatiti poziv lokalnih odbornika i aktivista da se evakuiraju iz svojih sela pred naletom njemačkih napada i njihovih nasilja nad civilima. Kako će se kasnije pokazati (nakon ostalih zbjegova Vrgorčana u travnju i lipnju), u zbjegu Vrgorčana u Italiji i Egiptu sudjelovati će više od sedam stotina naših sugrađana i bila je to evakuacija kakvu naš kraj ne pamti. A u zbjeg nisu išli iz ludosti, već iz prijeke potrebe.
Uskrs 1944. godine najveća grupa Vrgorčana dočekuje u talijanskom Bariju, a odatle odlaze prema izbjegličkim logorima u južnoj Italiji – Tuturanu, Carbonari, Santa Maria di Leuci, Santa Maria al Bagnu i Santa Cesarei. Kako britanska vojna uprava u južnoj Italiji nije mogla prihvatiti sve izbjeglice iz Jugoslavije s obzirom da su se na Apeninskom poluotoku vodile žestoke borbe protiv Nijemaca, a narod se nije mogao vratiti u domovinu, donosi se odluka da će se izbjeglice evakuirati u Egipat. Uskoro većina Vrgorčana kreće brodom iz luke Taranto prema Egiptu (manji dio ostaje u Italiji), pod pratnjom i zaštitom razarača britanske Kraljevske mornarice. Dolaskom u Egipat bivaju smješteni u izbjeglički logor El Khatatba kod Kaira.
Kako je klima u tome području bila neugodna za život, masovno su počela umirati mala djeca, posebno nakon izbijanja epidemije ospica. Zbog toga dio djece biva prebačen u logor Tolumbat kod Aleksandrije, gdje je klima bila povoljnija, a ostatak El Khatatbe, a s njima i Vrgorčani, krajem 1944. godine je prebačen na Sueski kanal, u izbjeglički logor El Shatt. U egipatskoj pustinji provode slijedeće mjesece. U šatorskom gradu Dalmatinci, a među njima i Vrgorčani, grade pravu zajednicu od skoro 30 tisuća ljudi. Otvaraju se škole, poljoprivredna dobra, bolnice i ambulante, osnivaju kazališne grupe i održavaju predstave, otvaraju radionice i obrti. Sve to pod upravom Centralnog odbora zbjega i njegovih odjela i odsjeka, uz veliku materijalnu pomoć Saveznika i UNRRA-e.
U El Shattu (dijelom i Tolumbatu) izbjeglice borave do početka repatrijacije, odnosno povratka u domovinu. Dalmatinci su u domovinu vraćeni sa ukupno 19 transporta. Prvi se dogodio sredinom 1945. godine, a zadnji u ožujku 1946. godine. Nakon povratka izbjeglica u domovinu u Sinajskoj pustinji je ostalo samo izbjegličko groblje na kojemu spomenik Majke Dalmatinke tugaljivo gleda na preko sedam stotina grobova onih koji su tamo umrli. U pijesku Egipta ostala je i grupa Vrgorčana, gotovo sve mala djeca. U logoru su se Vrgorčani i rađali, a neki su se tu i vjenčali. Jer usprkos ratu, život nije mogao ni smio stati.
Branko Radonić
