Krajem listopada navršava se 100 godina od izgradnje i blagoslova kapelice podignute nad grobom fra Ivana Rozića u Vrgorcu. Ta je obljetnica dobra prilika da se ponovno prisjetimo tko je bio fra Ivan Rozić, zašto je podignuta kapelica njemu u čast i zbog čega su generacije Vrgorčana, ali i ljudi iz drugih krajeva Dalmacije, Hercegovine i Bosne, stoljećima dolazile na njegov grob.
Kapelica podignuta u čast fra Ivana Rozića na Orašini podno groblja na Žbarama poznata je današnjim Vrgorčanima. Tu se, između ostaloga, služe mise zadušnice nakon sprovoda, ali većina ne zna priču koja stoji iza ovoga značajnog vjerskog i kulturnog objekta. Još je manje poznato da su od kraja 18. stoljeća naovamo vrgorski župnici u nekoliko navrata zapisivali izjave ljudi koji su svjedočili da su nakon molitve na Rozićevu grobu ozdravili od različitih bolesti. Ta je svjedočanstva na jednom mjestu skupio fra Leonard Bajić te ih 1928. objavio u skromnoj, ali vrijednoj knjižici O. Ivan Rozić – Franjevac – Mučenik i mogući zagovornik pred Bogom. Upravo je višestoljetna tradicija štovanja ovoga groba bila neposredan razlog da se 1926. godine nad njim podigne kapelica koja ondje stoji i danas.
Tko je bio fra Ivan Rozić?
Dosad nisu pronađeni povijesni izvori iz kojih bi se sa sigurnošću mogla iščitati biografija franjevca Ivana Rozića. Postoje teorije da potječe iz Sritnica u Kruševu i da je bio redovnik mostarskog samostana do njegova uništenja. Zajedničko pamćenje mještana Vrgorca sačuvalo je informaciju da je Rozić stradao na prostoru Klaričićevih vinograda na Orašini, a lokacija se prema načinu fratrova stradanja nazivala Obješenjak.
Fra Leonard Bajić smatrao je vjerojatnim da je Rozić živio i stradao oko 1700. godine. Međutim, crkveni povjesničar fra Karlo Jurišić u svojim je opsežnim istraživanjima osmanlijske uprave na biokovsko-neretvanskom području skrenuo pozornost na osmanlijski dokument iz 1575. godine, sačuvan u arhivu Franjevačkog samostana u Zaostrogu. U tom se izvoru govori o pravoslavnom mitropolitu Savatiju Sokoloviću koji je tijekom ubiranja poreza među katolicima zapadne Hercegovine dao objesiti franjevca imenom Ivan. U drugom dokumentu iz iste godine ponovno se spominje fra Ivan „iz nahije Imota“. Jurišić je zato ocijenio da bi taj redovnik mogao biti upravo fra Ivan Rozić. Neovisno o točnoj godini stradanja, uspomena na pogubljenog franjevca preživjela je stoljećima u lokalnoj usmenoj tradiciji.
„Vira od čudesa učinjenih na grobu u Vrgorcu“
Posebno važan dokument o ovoj temi pronašao je još prije Drugoga svjetskog rata fra Roko Rogošić u arhivu Franjevačkog samostana u Zaostrogu. Naslovljen „Vira od čudesa učinjenih na grobu u Vrgorcu“, tekst sadrži svjedočanstva koja je 1797. i početkom 1798. godine prikupio tadašnji vrgorski župnik fra Ivan Franić. Zapisivao je iskaze ljudi koji su tada dolazili na Rozićev grob moliti, zavjetovati se i tražiti pomoć. Kako smo rekli, kasnije je fra Leonard Bajić u knjižici iz 1928. objavio više desetaka tih svjedočanstava o ozdravljenjima od različitih bolesti. U njima se spominju ljudi iz Imotske i Sinjske krajine, Fojnice, Travnika, Livna, Šibenika i drugih mjesta, dok Bajić u širem prikazu raširenosti štovanja spominje i Hercegovinu, Neretvansku i Vrgorsku krajinu te otoke. U mnogim se iskazima ponavlja izraz „obljesti” grob, uz oblike „obljezao”, „obljezla” i „obljezem”. Riječ je o starijem narodnom izrazu za zavjetno obilaženje groba uz molitvu, pri čemu se često puzalo na rukama i nogama ili na koljenima.
U jednom od najstarijih svjedočanstava Petar Radić 10. listopada 1797. navodi kako je ozdravio od otoka u nozi nakon što se „pružio po grobu oca fra Ivana Rozića“.
Marko Furančić iz Pokojnica kod Travnika u listopadu 1797. godine, prema zapisu, izgubio je glas. Nakon ispovijedi i pričesti položen je na Rozićev grob, a svjedočanstvo navodi da mu se nakon toga glas vratio. Potom je osobno došao vrgorskom župniku fra Ivanu Franiću i ispričao događaj.
Uz Marka Furančića vezan je još jedan zanimljiv zapis. Jure Knezović iz Tešnja svjedočio je da je Marka susreo u Pokojnicama kod Travnika te doznao za njegov povratak glasa. Svjedočio je i da je Markov sin Lovre bio gluh, ali da su ga doveli na Rozićev grob i položili na njega, nakon čega je ponovno mogao čuti. Knezović je sve to čuo i vidio 27. listopada 1797. te je, budući da nije znao pisati, umjesto potpisa stavio križ.
U svjedočanstvu od 24. listopada 1797. stoji kako je Lucija Zuić iz Opanaka u Imotskoj krajini, supruga Pavla Zuića, oslijepjela. Došla je na grob fra Ivana Rozića i nakon toga ponovno progledala. Njezin je slučaj potvrdio Grgo Alnić (Zuić) iz Opanaka, koji je, budući da nije znao pisati, umjesto potpisa stavio križ.
Samo nekoliko dana poslije, 30. listopada 1797., zabilježen je slučaj Kate Barišić, supruge Mate Barišića iz Fojnice. U zapisu se navodi da je bolovala od bolesti želuca, došla na Rozićev grob te nakon toga, prema svjedočanstvu, ozdravila.
Sačuvan je i iskaz Jakova Kegalja iz Ciste, koji je tada boravio na Karauli kod Travnika. Prema zapisu, četiri godine nije mogao normalno hodati, a imao je teškoće i s jednom rukom. Sin Ilija doveo ga je do Rozićeva groba na konju. Ondje se pomolio, nakon čega se, prema svjedočanstvu, sam podigao na noge te otišao bez štaka i tuđe pomoći.
Dana 23. listopada 1797. zabilježeno je i svjedočanstvo Jurke, supruge Ivana Babića iz Voštana u Sinjskoj krajini. Imala je tegobe s nogom zbog kojih se teško kretala. Prema zapisu, ozdravila je nakon što je došla na Rozićev grob i dodirnula ga bolesnom nogom.
U istom nizu nalazi se Nikola Solić iz Livna, za kojega je zapisano da se dulje vrijeme nije mogao sam podignuti. Nakon dolaska na grob i molitve, prema svjedočanstvu, ponovno je mogao hodati. Njegov je slučaj potvrdio Josip Vucadinović iz Livna.
Dana 28. siječnja 1798. svjedočanstvo je dao i Marko Vidović, sin Jure iz Vrpoljca više Šibenika. Naveo je da je 22 godine imao teškoće s nogama te se kretao uz pomoć dvaju štapova. Nakon dolaska na Rozićev grob i molitve, prema zapisu je jedan štap ostavio na grobu i otišao bez njega.
Ovo su samo neka od svjedočanstava koja je 1797.–1798. skupio vrgorski župnik fra Ivan Franić.
Svjedočanstva iz 1920-ih godina
Potaknut pismom fra Krstitelja Bačića, koji je istaknuo da je još 1874. godine boravio u Vrgorcu i ondje čuo za grob franjevca mučenika kojega su, prema predaji, ubili Turci, a vjerojatno i u ozračju tadašnjih nastojanja da se među hrvatskim mučenicima pronađe budući svetac, vrgorski župnik fra Jako Bartulović 1924. godine počeo je sustavno istraživati predaju o fra Ivanu Roziću. Pritom je još susretao Vrgorčane koji su mu govorili o odlascima na grob i osobnim iskustvima povezanima s njime. Između zapisa iz 1797. i svjedočanstava prikupljenih 1924. prošlo je gotovo 130 godina, ali običaj odlaska na grob nije nestao.
Zanimljivo svjedočanstvo ostavila je Viktorija Klaričić, rođena 1848. godine, udovica pokojnog Mate Klaričića, koja je 28. listopada 1924. ispričala kako je od svoje svekrve i prasvekrve slušala predaju o fratru kojega su Turci ubili na Orašini, a zatim ga potajno, tijekom noći, pokopali na zemljištu koje je poslije postalo njezin vinograd. Prema njezinim riječima, narod se na tom mjestu osobito okupljao na blagdan Velike Gospe kako bi obljezao grob, odnosno obišao ga puzeći u zavjetnoj molitvi, tražeći ozdravljenje od groznice i drugih bolesti. Viktorija je prikupljala milostinju koju su hodočasnici ostavljali na grobu i odnosila je u crkvu, gdje joj je župnik fra Vice Sisarić rekao da se upotrijebi za misu za pokojne. Prisjetila se i da je na grobu bilo mnoštvo štapova koje su ljudi ostavljali nakon ozdravljenja. Posebno je dojmljivo njezino sjećanje na neobičan miris koji je osjećala u blizini groba prije 45 do 50 godina, kada je zimi, za vrijeme topljenja snijega, dolazila brati kupus u vinograd. Tvrdila je da nikada nije osjetila ništa ugodnije te da je isti miris osjećao i njezin suprug Mate dok je ondje radio. Miris su osjećali i drugi svjedoci. Svjedokinja Klaričić dodala je da je grob u jednom razdoblju bio sravnjen sa zemljom, a poslije ponovno podignut. Na kraju je izjavila da sve što je ispričala govori po savjesti i da je svoje riječi spremna potvrditi zakletvom, pozivajući se i na svojega djevera Petra Klaričića, koji je bio nazočan njezinu iskazu.
Jedno od zanimljivih svjedočanstava ostavila je Anđelija Galić iz Vrgorca, rođena 1888. godine, koja je 28. listopada 1924. ispričala kako je kao petnaestogodišnja djevojka iznenada teško oboljela. Jednoga dana otišla je u Brijeg, oko kilometar udaljen od kuće, gdje je brala pelin. Pri povratku ju je iznenada presjekla snažna bol, kao da ju je pogodio grom, zbog koje se gotovo nije mogla pomaknuti. Ukućani su se prestrašili, a majka je posumnjala da je riječ o „naudi”, odnosno nekoj vrsti uroka. Otac je smatrao da je riječ o bolesti te joj je savjetovao da ode na grob u Klaričića vinogradu, gdje je počivalo „sveto tijelo”. Anđelija je već sljedećeg jutra, prije zore, krenula prema grobu, puzajući na rukama i nogama. Kada je stigla, počela je „ljesti”, odnosno puzati oko groba, ali ga je jedva uspjela jednom obići. Potom je legla na grob i nakratko zakunjala. Probudivši se, osjetila je olakšanje pa je ponovno počela puzati oko groba. Kako je sama ispričala, uspjela ga je „obljesti” još nekoliko puta, ukupno oko pet puta, moleći ružarij (krunicu) na slavu Majke Božje i fra Ivana Rozića, kojega je nazivala svecem. Tijekom toga zavjetnog obreda osjećala je sve veću lakoću u nogama i tijelu. Kada je ustala i pokušala krenuti kući, prvih nekoliko koraka još joj je bilo teško, ali je ubrzo, prema vlastitim riječima, „poletjela kano leptirica”. Kući se vratila bez prijašnjih tegoba, na veliku radost roditelja, koji su zahvaljivali Bogu i fra Ivanu Roziću. Anđelija je naglasila da je uspomenu na taj događaj nosila cijeloga života, da joj se bolest više nikada nije vratila te da je sve što je ispričala spremna potvrditi zakletvom.
Među svjedočanstvima nalazi se i iskaz Stjepana Tolića sina Ante, rođenoga u Banji 1888. godine. Govorio je o svojoj pokojnoj strini Matiji Tolić, čija su se dva sina, Josip (12) i Ivan (7), teško razboljela. Jednoga je jutra Matija pošla s oba sina na Rozićev grob u Klaričića vinogradu. Položila ih je na grob, izmolila ružarij i obljezla ga, a zatim otišla u Vrgorac. Kada se nakon dva ili tri sata vratila, prema Tolićevu svjedočanstvu, zatekla ih je kako se veseli i zdravi igraju s ovcama. Naveo je da se iste bolesti poslije više nisu vratile.
Lukra Nižić, supruga Mirke, rođena Delić 1897. godine u Metkoviću, 3. studenoga 1924. pred vrgorskim župnikom ispričala je neobičan događaj povezan s njezinim sinom. Lukra je 14. siječnja 1920. rodila dječaka koji je, prema njezinu iskazu, petoga dana nakon rođenja potpuno oslijepio. Kako u Vrgorcu tada nije bilo liječnika, njezina majka Mara Delić, udovica Luke Delića, već je sljedećega dana odnijela dijete na grob fra Ivana Rozića u Klaričića vinogradu. Ondje je obljezla grob, nakon čega je dječak počeo pomicati očne kapke. Desetoga dana nakon poroda Lukra je odlučila sama otići na grob. Još prije zore uzela je dijete i odnijela ga na mjesto koje je narod smatrao čudotvornim. Ondje je i sama obljezla grob, moleći ružarij i druge molitve u čast fra Ivana Rozića, kojega je nazivala svecem. Prema njezinu svjedočanstvu, dječak je odmah nakon toga potpuno progledao, na veliko čuđenje svih koji su ga poznavali. Lukra je istaknula da je njezin sin, kojemu je dala ime Ante-Milan, i četiri godine poslije bio potpuno zdrav, bez ikakvih poteškoća s očima. Svoje je svjedočanstvo vlastoručno potpisala i izjavila da je sve što je ispričala spremna potvrditi zakletvom.
Među svjedočanstvima nalazi se i ono Vrgorčanina Josipa Šoljka, rođenog u Vrgorcu 1853. godine. On je 1924. ispričao da se 1878., vraćajući se kao vojnik iz Bosne i Hercegovine – koju je Austro-Ugarska upravo oslobodila od osmanlijske uprave – u Metkoviću razbolio od groznice koja ga je mučila pet mjeseci unatoč uzimanju kinina. Nakon povratka u Vrgorac otišao je na Rozićev grob, pomolio se i obljezao ga. Groznica se nakon toga više nije vratila. Šoljak je dodao da je tijekom sljedeće godine, kada bi ljeti prolazio pokraj groba, ondje osjećao neobično ugodan miris kakav prije nije osjetio. I on je bio spreman svoj iskaz potvrditi zakletvom. O neobičnom mirisu na istome mjestu govorio je i Ivan Erceg, rođen 1866. godine, koji se prisjetio da ga je kao dječak osjetio prolazeći pokraj groba rano ujutro.
Župnik fra Bartulović nastavio je prikupljati iskaze i nakon 1924. godine. Bajić je u knjižici iz 1928. objavio i svjedočanstva iz 1926. i 1927., dakle iz vremena gradnje kapelice i neposredno nakon njezina dovršetka.
Posebno je zanimljiv iskaz Kate i Jure Nižića iz listopada 1926. godine. Naveli su da njihov sin Petar nakon povratka ukućana s Pakline gotovo nije mogao govoriti, a da je 26. listopada, na dan kada je njegova majka bila na misi za dječakovo zdravlje, ponovno počeo jasno govoriti. Oboje su svjedočanstvo potvrdili vlastoručnim potpisima.
Jurka Tolić govorila je 1927. o teškoj bolesti pluća. U njezinu se svjedočanstvu spominju liječnici koji su je liječili, primanje sakramenata te misa koju je fra Jako Bartulović, prema njezinoj želji, služio na Rozićevu grobu. Jurka Tolić tvrdila je da joj je nakon toga počelo biti bolje. Dodala je da je kasnije obljezla grob i molila u znak zahvalnosti.
Vrlo je dojmljiv i iskaz Mande Vujčić od 20. ožujka 1927. godine. Ona je opisala šestomjesečnu groznicu koja je mučila nju i supruga Matu. Svoj je zavjet izrazila riječima: „Zavjetujem se obljesti dvaput grob za sebe i za muža.” Prema njezinim riječima, oboje su nakon toga ozdravili. Iskaz je potvrdila križem umjesto potpisa.
Autor knjige fra Leonard Bajić u zasebnim poglavljima donosi i veći broj iskaza o groznicama, bolestima očiju, nogu, govora i drugim tegobama. Prethodno navedena svjedočanstva tek su neka od objavljenih u njegovoj knjizi.
„Ovdje je doista prst Božji!“
Nakon što je iznio brojna svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima na grobu fra Ivana Rozića, fra Leonard Bajić u osmom poglavlju svoje knjižice iz 1928. godine zaključuje riječima: „Ovdje je doista prst Božji!” Smatrao je da Rozićeva smrt, višestoljetno štovanje njegova groba i brojna svjedočanstva o uslišanim molitvama nisu slučajnost, nego znak posebne Božje prisutnosti. Posebno je naglašavao da fra Ivan nije stradao poput drugih boraca protiv osmanlijske vlasti, koji su ginuli braneći domovinu, nego je, prema narodnoj predaji, umro mučeničkom smrću zbog svoje kršćanske vjere. Kao potvrdu nasilne smrti navodio je nalaze s otvaranja groba, osobito puščanu kuglu i ozljedu desne noge, kao i predaju o vješanju koja se sačuvala u nazivu Obješenjak. Bajić je osobito važnim smatrao činjenicu da se uspomena na fra Ivana održala među narodom stoljećima nakon njegove smrti. Ljudi su dolazili na njegov grob, molili, zavjetovali se i ostavljali milostinju, a brojni su svjedoci tvrdili da su ondje ozdravili od različitih bolesti. Isticao je kako je riječ tek o dijelu uslišanja, jer su zapisi iz 1797. i 1798. godine te svjedočanstva prikupljena 1920-ih obuhvaćali samo neke od slučajeva, dok su mnoga druga vjerojatno ostala nezabilježena. Osvrnuo se i na moguće prigovore da se za Rozića ranije nije znalo, odgovarajući kako je njegovo štovanje bilo poznato daleko izvan Vrgorca, sve do Sinja, Šibenika, Neretve, Pelješca, Livna i Travnika. Onima koji su smatrali da su čudesa pripadala samo davnim vremenima poručivao je da Bog i dalje iskazuje milosti onima koji mu se obraćaju iskrenom vjerom.
Otvaranje groba i gradnja kapelice
Tadašnji župnik fra Jako Bartulović nije se zaustavio samo na prikupljanju iskaza. Godine 1924. pokrenuo je istraživanje mjesta za koje se vjerovalo da je Rozićev grob. Dana 25. kolovoza u Klaričića vinograd uputili su se Bartulović, profesor fra Bone Radonić, mladomisnik fra Frane Rakić te više Vrgorčana. Pronašli su i otvorili grob te pronašli ostatke kostura. Grob je bio dug približno dva metra i širok oko 60 centimetara. Desna bedrena kost bila je oštrim predmetom koso odsječena iznad koljena. Kosti su pažljivo prikupljene i privremeno prenesene u kapelicu sv. Ante na groblju Žbare. Tijekom kasnijih pripremnih radova pronađen je i drugi kostur, odvojen od prvoga uskim procjepom. Uz njega je pronađen križić s krunice.
Gradnja kapelice započela je na mjestu Rozićeva groba. U akciju su se uključili Vrgorčani i vrgorski iseljenici, a tijekom 1926. godine kapelica je dovršena. Dana 24. listopada 1926. pronađeni posmrtni ostaci smješteni su u pocinčani sanduk prekriven staklom, podijeljen u dva dijela i zaključan dvama katancima. Sljedećega dana, 25. listopada u pet sati ujutro, sanduk je položen u novi betonski grob u samoj sredini kapelice. U 10 sati fra Jako Bartulović blagoslovio je kapelicu uz asistenciju fra Venceslava Nakića i fra Alfonza Kosovića. Nakon blagoslova don Ante Žarnić, župnik Maloga Prologa, predvodio je prvu svečanu glagoljašku misu nad grobom, a propovijed je održao fra Gabrijel Cvitanović, profesor crkvene povijesti u Makarskoj. Dana 23. prosinca iste godine fra Jako Bartulović blagoslovio je tri nova zvona za ono što Bajić naziva „mučenikovom kapelom“. Zvona su darovale Vrgorke Ursa Franić, supruga Mirkova, Iva Pivac, supruga Ivanova, i Joka Krstić, supruga Ivanova.
Rozićevi posmrtni ostaci počivali su u kapelici sve do 21. srpnja 1960. godine, kada ih je župnik fra Ivan Glibotić prenio u župnu crkvu u Vrgorcu. Prema tadašnjim zapisima, namjera je bila približiti ih narodu i lakše obnavljati uspomenu na čovjeka kojega su vjernici smatrali svetim. Bez obzira na prijenos kostiju u župnu crkvu, Obješenjak i kapelica nastavili su živjeti u sjećanju Vrgorčana kao mjesta molitve i hodočašća. Posebno je zanimljivo da kapelicu ni danas ne posjećuju samo Vrgorčani. U više navrata dolazili su na mjesto Rozićeva groba ljudi iz okolice Metkovića, Sarajeva i drugih krajeva jer se u tim sredinama sačuvalo štovanje fra Ivana i predaja o njegovu zagovoru. Time se nastavlja obrazac zabilježen u starijim izvorima, kada su na Rozićev grob dolazili ljudi iz različitih dijelova Dalmacije, Bosne i Hercegovine.
Kapelica izgrađena u čast fra Ivana Rozića stoji na prostoru koji je generacijama Vrgorčana i hodočasnika bio mjesto molitve, zavjeta i predaje o njegovu zagovoru. Fra Ivan Rozić nije službeno proglašen blaženim ni svetim. O njegovu životu i okolnostima stradanja ostalo je malo pouzdanih biografskih podataka, a ni točna godina njegove smrti nije konačno utvrđena. Sačuvani su, međutim, brojni tragovi povijesti njegova štovanja: zapisi o ozdravljenjima iz 1797. i 1798. godine, svjedočanstva prikupljena tijekom 1920-ih, Bajićeva knjižica iz 1928., dokumentacija o otvaranju groba, kapelica podignuta 1926. godine, kasniji prijenos posmrtnih ostataka u župnu crkvu te postojanje pobožnosti u 21. stoljeću. Stota obljetnica kapelice prilika je da se ta priča ponovno ispriča i naraštajima Vrgorčana koji je dosad nisu poznavali.
Branko Radonić
