Franjevački samostan u Zaostrogu (Izvor: Gradac.hr)
Tijekom dva stoljeća duge osmanlijske uprave u Vrgorskoj krajini zabilježene su različite trzavice, incidenti i otvoreni sukobi između lokalnih vlasti te ovdašnjih muslimana s lokalnim kršćanskim stanovništvom i svećenstvom. Najviše takvih slučajeva događalo se tijekom ratova između Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva, ali i u mirnodopsko vrijeme. Ali, u ovom razdoblju bilježe se i slučajevi tolerantnijih odnosa, pa i suradnje dviju strana koje su koegzistirale u istom, zabitnom i siromašnom području. Takva suradnja ponajprije se događala u slučajevima zajedničkih interesa, pa zbog, kako je rečeno, istog područja življenja i sličnosti u mentalitetu. A nema sumnje da su lokalne vlasti nekad pomagale kršćanima i Crkvi zbog opipljivijih razloga, odnosno angažman lokalnih muslimana pred višim institucijama osmanlijske države ostvarivao se i mitom, potkupljivanjem njihovih dužnosnika.
A što se tiče Vrgorca, najpoznatiji primjer intervencije vrgorskih muslimana pred osmanlijskim vlastima, u ovom slučaju u korist zaostroških muslimana, datira iz oko 1637. godine. Slučaj je vezan za akciju poznatog hajduka Mijata Tomića koji je oko 20. rujna 1637. sa svojom družinom kod Konjica opljačkao trgovce iz „Bosna-saraja“ (Sarajeva) na povratku s mora. U napadu na njihovu karavanu ubijeno je troje ljudi, a Tomić je zaplijenio deset tisuća rijalgroša u novcu, i isto toliko vrijednosti u kadifi, kumašu i čohi. Spisi samostana u Zaostrogu nedvosmisleno pokazuju kako se radilo o Tomiću. Vlasti su dobile obavijest da Tomić i družina planiraju plijen sakriti u samostan u Zaostrogu, zbog čega je Husein-aga, jedan od aga bosanskoga defterdara Mahmud-efendije, donio u Zaostrog teskeru bosanskog divana i muhzir sudsku muraselu.
Ovim dokumentima naređeno je zaostroškim franjevcima da moraju doći na bosanski divan u Sarajevo. Vrgorčani su međutim stali u njihovu zaštitu i izdali nedatiranu predstavku Hadži-agi i još jednom begu, a koja se čuva u zaostroškom franjevačkom samostanu. Tamo stoji kako je od bosanskog paše i deftedar efendije došla teskera bosanskoga divana upućena redovnicima Zaostroga, „koji se nalazi u njihovoj blizini“. U njoj se kaže kako je carevo blago, i to novac, čoha i kadifa opljačkano i odneseno u samostan, pa su redovnici pozvani na bosanski divan da se stvar ispita, što su oni i učinili. Međutim, ističu Vrgorčani, „spomenuti redovnici, koji se nalaze blizu našeg grada Vrgorca, već preko 200 godina od carskoga osvajanja se bave svojim poslom i vjerni su. Na njih nikada nije nikakva sumnja pala, niti je od njih poteklo kakvo ružno djelo. Seosko stanovništvo na ovoj krajini i njihove komšije su izjavili na sudu, da oni o tome pojma nemaju i zato im je dat hudžet. A mi svjedočimo, da dosada nikada na njih nije pala neka ljaga. I obavještavamo vas, da je tako, a vi izvolite postupiti kako hoćete“.
Predstavku je potpisalo desetak viđenijih vrgorskih muslimana i dužnosnika lokalnih vlasti: Mehmed, kapetan Vrgorca, Mehmed aga, dizdar Vrgorca, Salih, hatib Vrgorca, Ibrahim imam, Zalfikar aga azabanievel, Mehmed aga azabanisani, Ali aga martolosan, Ismail ćehaja, Ali ćehaja, Mehmed aga bivši, alemdar Husein i gazije Vrgorca.
U istom slučaju su i „stanovnici Gornjega primorja listom skočili, da spase fratre“, i to predvođeni svojim „knezovima“ kao što su bili Miloš (Zaostrog), Stipan (Drvenik), Vulin (Brist), Grgur (Lapčan) i Paval (Podaca). Uz njih na sud u Gabeli stiglo je mnogo naroda koji su svjedočili i jamčili „našim imetkom i našim životom“ za zaostroške fratre. Kako smo iznad rekli, franjevci su na koncu otišli u Sarajevo, ali o tijeku i ishodu istrage nažalost nemamo podataka.
Branko Radonić
