Biokovski potresi 1962. označavaju niz podrhtavanja Zemljine kore na biokovsko-neretvanskom području koji su se zbili između 7. i 11. siječnja 1962. godine. Najsnažnija podrhtavanja zabilježena su 7. siječnja u 11.03 sati kada se dogodio potres maginutude 5,9 po Richteru, te potres u rano jutro 11. siječnja magnitude 6,2 po Richteru. Između tih potresa dogodilo se na desetke onih srednjeg i slabijeg intenziteta. Potresi u ovim krajevima su konstanta i građani su na njih navikli, ali ipak je dojam da se često zaboravi kako je biokovsko područje jedno od najtrusnijih u Hrvatskoj, čemu se mora prilagođavati gradnja svakog objekta, kako stambenog i društvenog, tako i gospodarskog.
Što se tiče biokovskih potresa, prema podacima općinske komisije od 24. siječnja 1962. godine u potresima je na području općine Vrgorac srušeno 340 stambenih objekata, 539 ih je oštećeno do te mjere da je popravak nemoguć, 1.366 kuća je oštećeno s mogućnošću popravka, dok ih je 929 imali mala oštećenja. Od gospodarskih objekata poput pojata ili štala uništeno ih je 266, značajno oštećeno ih je 330, a oštećenih sa mogućnošću popravka ih je 971, dok je s manjim oštećenima zabilježeno 600 takvih objekata. Presušila je 531 javna i privatna cisterna za vodu. Dodaje se kako je porušeno 43550 metara suhozida (međa), dok su velike štete u poljoprivredi među vinovom lozom, smokvama i slično. Popisano je 39 uginulih ovaca i 72 druge stoke. Porušeno je 840 metara javnih seoskih putova, a slabije ili teže oštećeno je 18 škola i 27 drugih zgrada iz društvenog sektora.
Mediji su tada javljali kako su u cijeloj općini ostale samo 163 zgrade sigurne za smještaj stanovništva, odnosno zgrade koje su prošle bez oštećenja u potresima. Ukupna procijenjena šteta prelazila je 1,6 milijardi dinara, od čega se uglavnom radi o štetama na privatnim objektima i površinama. U potresima je napukla nova zgrada Vinarije, izgrađena par godina prije potresa, a napukle su i cisterne vina, zbog čega je dio vina prodan. Ispucao je i plato Vinarije. Zgrada Duhanske stanice i kombinata „Braća Rakić“ je također napukla sa tri strane, i šteta na zgradi iznosila je oko 3 milijuna dinara. Zgrada škole u Zavojanima je značajno oštećena pa je 36 učenika sedmog i osmog razreda prebačeno u Pionirski grad u Zagrebu, gdje su završili školsku godinu 1961./1962. Drugo polugodište u školama Vrgorske krajine počelo je sa zakašnjenjem, a trebalo je i sanirati oštećenja na školskim zgradama. Pojedini učenici su neko vrijeme proveli i u kampu u Austriji sa drugom djecom iz pogođenih biokovskih područja.
Više od 3.400 ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Za građane koji su ostali bez doma gradile su se barake jer je prijetila opasnost od bolesti onima koji su već dulje vrijeme provodili u šatorima. Vrgorsko poduzeće „Budućnost“ dobilo je zadatak nabavke nekoliko vagona cementa, drvne građe i željeznih šina za popravaka kuća. Kako su mnogi u potresu izgubili dom, a smještajnih kapaciteta za prihvatilišta u Vrgorskoj krajini nije bilo, donesena je odluka o evakuaciji dijela stanovništva. Evakuacija se već od 12. siječnja vrši u svim smjerovima. Nastradali stanovnici Dugih Njiva, Dragljana i Vlake upućeni su u smjeru Livna, neki idu u smjeru Trilja, Makarskog primorja, a drugi nastavljaju i dalje duž obale i završavaju u Kaštelima. Kotežani završavaju u Prvić Luci. Dopisnik Slobodne Dalmacije Marko Matković piše tada da je u prvom valu evakuacije iz Vrgorca otišlo više od pola domaćinstava. Dodaje kako je u zavojanskim zaseocima Ančićima i Jukićima stradalo 25 stambenih zgrada, a da ih je dio popucao i postao nepogodan za stanovanje, zbog čega su se stanovnici preselili u zaseok Pivce. Navodi se kako je u Dugim Njivama 90% domaćinstava ostalo bez krova nad glavom, a da je situacija slična u Stiljima i Prapatnicama. Dio stanovništva pokupili su njihovi rođaci iz Splita i odveli sa sobom. Obustavljen je rad svih škola na području Općine Vrgorac i djeca imaju produžene praznike. U svim spomenutim mjestima dižu se šatori za nastradale. Kako je vrijeme protjecalo potresi su potpuno iščezli i više se nisu javljali. Poslije nekoliko tjedana izgnanstva vraćali su se Vrgorčani koji su otišli u Split, Kaštela, Prvić Luku, Livno, Trilj, Vrliku i druge.
Branko Radonić
foto: Vrgorac nekad
