Gradonačelnik Vrgorca Ante Pranić najavio je prošlog četvrtka da njegova uprava pokreće proces povratka sablje narodnog junaka i serdara Vrgorca Rade Miletića koju su vrgorske općinske vlasti poklonile predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu 1979. godine tijekom njegova boravka u Splitu. Pranić želi putem resornih institucija Hrvatske i Srbije vratiti vrijedan primjerak materijalne kulturne baštine Vrgorca, a jedan od razloga leži i u činjenici približavanja 330. obljetnice oslobođenja Vrgorca od dvostoljetne osmanlijske uprave 2020. godine.
Poklonjena sablja, a s njom i puška kremenjača francuske proizvodnje iz 18. stoljeća kao poklon predsjedniku završile su u Memorijalnom centru Josip Broz Tito, čiju kolekciju danas čuva Muzej Jugoslavije u Beogradu. Prema nepotpunim informacijama, puška se nalazi u stalnom postavu izloženog oružja, dok je sablja u muzejskom depou. Oba predmeta su uredno katalogiziranja i za njih se posjeduje uredna dokumentacija, pa ne bi trebalo biti problema u njihovom pronalasku.
Najava gradonačelnika Vrgorca o pokretanju procesa povratka vrijednih predmeta prva je javna inicijativa vrgorskih vlasti otkad je neovisne Hrvatske. Ali prije njezina razmatranja potrebno je odgovoriti na tri ključna pitanja: tko je uopće Rade Miletić, čuvaju li se zaista njegova sablja i kremenjača u Beogradu te koja bi kulturna ustanova u Vrgorcu, u nedostatku muzeja ili bilo čega sličnoga, mogla i trebala dobiti na čuvanje ovako vrijedne eksponate?
Moćan serdar mletačkog Vrgorca
Rade Miletić u Vrgorcu slovi kao narodni junak koji je se najviše istaknuo tijekom oslobođenja Vrgorca od Osmanlija 1690. godine, a kasnije dugo bio serdar ovoga mjesta. Njegov doprinos borbama za Vrgorac u kasnijim je stoljećima doveden do razine mita pa je danas građanima, ali i povjesničarima, teško razlučiti što je povijesna istina, a što je naknadno dodano u „podebljavanju“ njegova ratnog puta. Pa se tako znalo pisati da je osvojio ili predvodio osvajanje Vrgorca, da je odsjekao 99 turskih glava, da spada među najhrabrije junake u borbama protiv u Turaka u Dalmaciji i slično. Nema nikakve sumnje da se stvaranje mita oko Miletića treba zahvaliti i franjevačkim piscima Andriji Kačiću Miošiću i Filipu Grabovcu koji su ostavili pjesme o njegovim junaštvima, a Kačić je često, pišući u svome „Razgovoru ugodnom naroda slovinskog“ o drugim junacima borbi protiv Turaka, njihovu hrabrost znao uspoređivati s Miletićem. U pjesmi o vitezovima vrgorskim, od 42 kitice, Kačić ih čak osam posvećuje Miletiću. Po junaštvu ga uspoređuje s Markom Kraljevićem, piše kako je tjerajući Turke od Zaostroga natrag na Rilić četiri glave odsjekao, a kasnije kada je išao po „malo danaka po Vrgorac čekati Turaka“, odsjekao je daljnjih petnaest. Međutim, najveću glavosječu od sto „rusih glava“ Kačić mu bilježi nakon što je postao serdar. Stradali su tada „sve po izbor“ age, spahije, ajal-bezi, silne kadije, kapetani, mladi serdari, buljumbaše i alaj-barjaktari. Toliko su njegova junaštva bila poznata da su od njega „pisme i popivke, u kolu ga pivaju divojke“ i „već se taki ne rodi delija u Vrgorcu ni okolo njega“. Filip Grabovac u svom „Cvitu razgovora“ oplakujući Miletićevu smrt kaže kako ljubuške bule viču: „Mrki vuče, turske majke ke rascvili, svud žalostan glas razdili: udovica po Ljubuška, što pocrni tvoja puška, s ćordom, reko, ke odsiče, Zemlja turska na te viče“.
Što o Miletiću uopće znamo? Rođen je crnogorskom plemenu Cuce 1667. godine. Otprilike u jedanaestoj godini stigao je u franjevački samostan u Zaostrogu gdje je krštenjem prešao sa pravoslavlja na katoličanstvo i dobio krsno ime Mijo. Krstio ga je fra Šimun Tvrtković, koji ga je i poučavao vjeronauku. Miletić je u samostanu planirao ostati i obući franjevački habit, ali okolnosti su ga navele na promjenu planova. Naime, predaja kaže kako su u to vrijeme vrgorski muslimani često preko Rilića upadali u primorje i uznemiravali tamošnje stanovništvo. Dolazili su i do samostana kojega su tada bili prisiljeni braniti i sami franjevci, a s njima i Miletić. Njemu se svidjela sablja pa je uskoro odustao od svećeničkog poziva i postao vojnik i kao takav bio u napadu na Vrgorac 1690. godine. Nekoliko godina kasnije mletačke vlasti ga postavljaju za serdara u Vrgorskoj krajini i razni popisi i spisi ga na toj funkciji spominju u više navrata u prva tri desetljeća 18. stoljeća, sve do smrti 1737. godine. Pokopan je u staroj vrgorskoj crkvi, a u sklopu gradnje nove župne crkve 1913., njegovi posmrtni ostaci su u nju preneseni, a iznad stoji natpis da tu leži Rade Miletić koji je odsjekao 99 turskih glava. Iza njega ostalo je u Vrgorcu prezime/pleme Miletića. Toliko dugo zadržavanje na političko-vojnoj funkciji pokazuje da je Miletić u post-osmanlijskom, mletačkom Vrgorca kao pouzdanik upravnog aparata bio izuzetno moćna i značajna osoba i zasigurno je to razlog što su se oko njegove osobe isprele brojne, često i nemoguće priče u junaštvu u borbama protiv Osmanlija koje su od njega stvorile mit i legendu. Problem međutim proizlazi iz činjenice što ga mletački vojni izvještaji i spisi o oslobođenju Vrgorca uopće ne spominju, za razliku od nekih drugih netalijanskih zaslužnika iz morlačkog vojnog korpusa. Ono što je sigurno poznato jest da tijekom oslobođenja Vrgorca nije „odsikao“ ni 99 ni 100 turskih glava, jer je ta vojna akcija provedena s daleko manjim ljudskim gubicima na obje strane, uz sporazum dvije strane da će osmanlijski vojnici i vjerojatno veći dio civila mirno napustiti mjesto u pravcu Ljubuškog.
Cvito Fisković: To nije Miletićeva sablja
Što se tiče sablje koja se čuva u Beogradu, bez stručne analize nije moguće utvrditi je li ona zaista pripadala Radi Miletiću i potječe li iz njegova vremena. Međutim, cijenjeni povjesničar umjetnosti Cvito Fisković iz Splita kratko ju je držao svojim rukama u vrijeme dok je još bila čuvana u obitelji Miletić u Vrgorcu. Godine 1961. u Bulletinu Zavoda za likovne umjetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti istaknuo je da iako su Kasim Gujić i ostali pisci navodili da je pripadala Radi Miletiću, ona nikako ne može biti njegova niti iz prve polovice 18. stoljeća. Stav je argumentirao riječima kako se na njoj nalazi natpis „VIVE LE ROY“, lavlja glava na dršku, udubina i ugravirane palmice, što svakako odaje kasnije vrijeme nastanka. Ali, kako je sablja čuvana u obitelji Miletić, od nekoga njihova člana je vjerojatno i potekla, a Rade je svakako bio najpoznatiji i najmoćniji među njima.
Gdje sa sabljom?
Neovisno je jesu li sablja i puška zaista pripadale Radi Miletiću, činjenica je da se radi o izuzetno vrijednim primjercima kulturne baštine Vrgorca i hvalevrijedna je inicijativa da ih se vrati u Miletićev grad. Ali prije toga treba dobro razmisliti gdje bi se ti eksponati u Vrgorcu mogli deponirati jer u njemu ne postoji muzej niti slična ustanova koja čuva baštinu niti stručnjaci koji bi u takvoj ustanovi istraživali povijest ovoga kraja. To su prvi preduvjeti da bi Muzej Jugoslavije ili bilo koja druga slična muzejska ustanova ispustili tako vrijednu građu u ruke Vrgorčana. Gradska uprava u planu ima otvaranje muzeja, ali takav plan je nemoguće ostvariti iz skromnog gradskog proračuna, a bez pomoći centralne države. Ukoliko bi država preko Ministarstva kulture zaista garantirala da će pomoći u Vrgorcu u tom smjeru, onda bi realizacija plana za povratkom sablje i puške iz obitelji Miletić bio puno izglednija.
Branko Radonić
(Tekst originalno objavljen u tjedniku Makarska kronika, 1. svibnja 2018.)
