U kolektivnom pamćenju naroda jugoistočne Europe razdoblje osmanlijske vladavine ostalo je obilježeno brojnim ratovima, stradanjima, nametima i teškim tjelesnim kaznama. Među najstrašnijim oblicima kažnjavanja bilo je nabijanje na kolac, metoda pogubljenja pri kojoj bi se osuđenikovo tijelo probolo dugim, zašiljenim drvenim kolcem. Kolac bi se potom uspravio, a žrtva je mogla umirati satima u teškim mukama. Takav način pogubljenja služio je ne samo kažnjavanju osuđenika nego i javnom zastrašivanju stanovništva.
Jedno posebno vrijedno pisano svjedočanstvo o prijetnji takvom kaznom sačuvano je u ljetopisu Tome Juričića, koji opisuje događaje započete 1599. godine u staroj župi Vrdol, kojoj su pripadali današnji Rašćane, Župa Biokovska, Krstatice i Slivno.
Te je godine u Vrdol za kapelana došao fra Mate Matić iz Podace. Zatekao je teško stanje vjerskoga života jer stanovništvo nije imalo prikladnih crkava za bogoslužje. Mise su se održavale na otvorenom, među ostalim u Orašju, Postinju i pod velikim kljenom kod mjesta na kojemu će biti podignuta crkva svetoga Mihovila.
Uz pomoć naroda i Tome Juričića, kojega je imenovao crkvenim prokuratorom, te nakon dobivanja osmanlijskoga fermana, odnosno službenog odobrenja, započela je u proljeće 1599. gradnja crkve sv. Mihovila u Rašćanima. Iste jeseni započeta je i gradnja crkve svetoga Ivana u Župi Biokovskoj. Juričić navodi da je Petar Roglić imenovan drugim crkvenim prokuratorom „treće godine“. Kapelan i prokuratori pobrinuli su se i za nabavu potrepština za služenje svetih misa, za što je, prema ljetopisu, izdvojeno 25 groša.
Gradnja obiju crkava napredovala je iznimno brzo. Prema Juričićevu zapisu, kod crkve svetoga Ivana do „Oča dneva“ bili su podignuti zidovi i kapela, dok su sljedećega proljeća obavljeni radovi na pokrivanju crkve i zvoniku. Juričić navodi da su obje crkve sagrađene u kratkom vremenu. U zapisu se kao tadašnji gvardijan franjevačkog samostana u Makarskoj spominje fra Matij Runović Imoćanin, a kao knez Marko Juričić.
Stanovnici Gornjega i Donjega Vrdola prikupljali su novac za opremanje novih crkava. Prema Juričiću, stanovnici Gornjega Vrdola prikupili su 80 groša, a isti je iznos prikupljen i u Donjem Vrdolu. Toma Juričić, fra Mate Matić i fra Mate Ranjković poslani su na primorje, odakle su donijeli tri svetačke slike, koje ljetopis naziva „likunama“, s prikazima svetoga Mihovila, svetoga Ivana i svetoga Frane, kao i crkveno zvono namijenjeno sv. Ivanu.
Kada je zvono zazvonilo, među kršćanskim stanovništvom zavladala je velika radost. Međutim, zadovoljstvo je bilo kratkoga vijeka. Juričić je taj dramatični preokret opisao riječima: „Bi veliko veselje i radost onizi Krstjana. — Ali do malo vrimena okrenuće se u žalost.“
Prema zapisu Tome Juričića, osmanlijski zapovjednik kojega naziva Tatar-pašom poslao je svoje službenike čauše koji su na blagdan svetoga Frane, 4. listopada, zatekli vjernike na misi kod svetoga Mihovila. Uhitili su Juričića i druge prisutne, među kojima se spominje Matija Brnjić, te ih odveli pred pašu u Imotski.
Juričić zapisuje da su ih zatim odveli „na guvno u veruga“, odnosno u okovima, a u nastavku spominje i Brišnik, uz vodu. Ondje su pripremili dva kolca, premazali ih i položili zarobljenike kako bi nad njima izvršili smrtnu kaznu. Povod takvoj okrutnoj prijetnji, prema samom svjedočanstvu, bilo je crkveno zvono.
Pogubljenje ipak nije izvršeno. Zahvaljujući posredovanju prijatelja i zauzimanju stanovnika Gornjega i Donjega Vrdola, zarobljenicima su pošteđeni životi. Za njihovo oslobađanje trebalo je platiti 500 groša, a Juričić bilježi da je pojedinu kuću teretilo gotovo 15 dukata.
Koliko je stanovništvo bilo privrženo gradnji i opremanju novih crkava, svjedoči i zanimljiv podatak o ženi Tome Juričića. Ona je, prema ljetopisu, posjedovala vrijedan pojas sa zlatom i srebrne igle, koje je dobila na dar od Nikole Žarkovića, oca biskupa fra Bartula Žarkovića, odnosno Kačića. Pojas je prodan za 20 groša, a novac je iskorišten za uređenje crkve svetoga Mihovila. U zapisu se spominju radovi na ženskim vratima i drugim građevinskim dijelovima crkve, koje je izveo majstor Ivan Andrić sa svojom družinom.
U nastavku donosimo cjelovit tekst povijesnog zapisa prema Božitkovićevu izdanju, uključujući završne bilješke njegovih ranijih prepisivača. Zadržani su izvorni jezik, stari pravopis i osobitosti izraza, uz uklanjanje prijeloma redaka nastalih tiskom u stupcima.
KRATKI LJETOPIS TOME JURIČIĆA IZ G. 1596. I 1599.
Prema prijepisu koji je 1931. godine priopćio dr. o. Juraj Božitković.
Ovo što slidi bi izvadjeno iz rukopisa koi se naodi u Omišu, i koji rukopis pisa Toma Juričić iz Gornjega Vrdola, to jest na 1599.
Na 1599. Ove godine dodje u Župu aliti u gornji i donji Vrdo, otac fra Mato Matić iz Podace za kapelana, i videći mučno stanje, brez Crkve i brez crkvenoga resa, ode provincialu fra Antunu Milanoviću, ter učini prokuraturom u Vrdolu Tomu Juričića, a treće godine učini i drugoga prokuratura Petra Roglića. Ovi kapelan i prokuraturi kupiše sve kako se more reći s[vetih] Misa za 25. groša.
U ovo vrime nebiaše Crkve u svoj gorskoj Župi, nego se Mise govorau na tri mista, to jest: u Orašju, u Postinja, i pod Kljenom kod sv. Miovila, a u velike blagdane govorila bi se u Orašju.
U ovo isto vrime s nastojanjem istoga kapelana i prokuratura, ozgor rečeni, imadoše Ferman, i počeše graditi u prolitje Svetoga Miovila, istu gradju pomože nas Vrdo gornji. Ali opet na jesen iste godine počeše graditi i Crkvu Svetoga Ivana, o Vasinu dnevu, to jest, o Svetoj Barbari, ter do Oča dneva, ogradiše vas zid i kapelu, a na prolitje pokriše i ogradiše kampaneo. Ove se obe dvi Crkve, u malo vrimena ogradiše sve pod rečenim kapelanom i prokuraturim, i to vrime bio je gvardijanom u Makarskoj m. p. fra Matij Runović Imoćanin, a knežie Marka Juričića.
Po tom toga skupiše seljani od gornjega Vrdola medju sobom 80. groša, a tako seljani od donjega Vrdola, te poslaše rečenoga Tomu Juričića i fra Matu Matića i djaka fra Matu Ranjkovića na more, ter za rečene jaspre donesoše tri likune, to jest Svetoga Miovila, S. Ivana i S. Franu. Takodjer zvono na S. Ivana.
Kada donesoše rečene prilike, i zazvoni zvono u Vrdolu, bi veliko veselje i radost onizi Krstjana. — Ali do malo vrimena okrenuće se u žalost.
Ter evo ti ovdi mećem sve onako kako naodim upisano od istoga Tome Juričića.
U to vrime dodje na ove strane niki pas Tatar Paša, ter posla svoje čauše i zatekoše nas na Misi u Svetom Miovilu na Svetoga Franu, i ufatiše mene cinrešu i Matija Brnjića, i dovedoše na Imotu istomu Paši, pak nas odvedoše na guvno u veruga, i pade na Brišniku na vodu, ondi udilaše dva koca, i namazaše, i nas povališe da nas metnu na kolac, sve za rečeno zvono.
— Ali Bog i Sveti za koje podnismo ovu muku čini da priteku niki prijatelji, i činiše da nam prosti život, ali nas učini 500 groša, i ove jaspre dadoše Vrdo gornji i donji, i zapade na kuću blizu po 15. dukata.
Priredio: Branko Radonić
