Prije mjesec dana nazvao me Leo Klinac i rekao da je u parku upoznao nekog Čeha koji se raspitivao za zgradu Režije duhana, u kojoj je njegov šukundjed bio upravitelj početkom 20. stoljeća. Odmah sam došao i upoznao Petra i njegovu obitelj, a naknadno i njegovu majku Irenu, koji su mi otkrili vrgorski dio svoje obiteljske povijesti.
Nije ovo bio prvi put da sam upoznao ljude čija je obiteljska povijest barem malim dijelom vezana za Vrgorac. Otkad smo osnovali Društvo prijatelja vrgorske starine, otvorili društvene mreže i portal, povremeno nam se javljaju ljudi iz cijeloga svijeta i od njih saznajemo svakakve zanimljive crtice iz vrgorske povijesti. Osim toga, građani me zovu svaki put kada se u Vrgorcu pojavi netko tko bi mi mogao biti zanimljiv za istraživanja. Tako je bilo i ovaj put. U nedostatku arhiva, koji su davno uništeni, te znanstvenih institucija u našem gradu, ovakvi su kontakti zlata vrijedni.
Petrov šukundjed i Irenin pradjed Josef Prousek bio je činovnik iz Češke koji je od 1903. do 1914. obnašao dužnost upravitelja Režije duhana u Vrgorcu. Bilo je to zlatno doba duhanarstva u Vrgorskoj krajini, u vrijeme kada je Vrgorac čvrsto zauzimao drugo mjesto po proizvodnji duhana u Dalmaciji, odmah iza Imotskog. Duhanska infrastruktura u Vrgorcu, osim te zgrade, obuhvaćala je tada i dva velika skladišta duhana, danas nepostojeća, koja su bila paralelno položena preko puta, na lokaciji današnje zgrade „Braće Rakić“. Skladišta su stradala u Drugom svjetskom ratu, a od njihova kamena izgrađena je današnja zgrada.
O životu Josefa Prouseka podosta toga zna njegova praunuka Irena, koja je danas bila u Vrgorcu. Ona ljetuje u Baškoj Vodi pa ju je Leo dovezao u Vrgorac. Obišla je groblje, park i Režiju, Pijacu i crkvu, lokacije iz svoje obiteljske povijesti s kojima, kaže, osjeća povezanost.
Irena nam svjedoči da je njezin pradjed potjecao iz okolice Semila, podno Krkonoša. Bio je jedan od više braće i jedini među njima koji je stekao više obrazovanje. Završio je realku i položio maturu, što je u tadašnjim prilikama predstavljalo znatnu obrazovnu razinu. Upravo mu je školovanje otvorilo mogućnost da posao potraži izvan rodnog kraja. Josefova supruga Božena potjecala je iz Libodřica u Polablju, iz imućnije obitelji. Kako u svom zavičaju nije uspijevao pronaći zaposlenje primjereno obrazovanju, životni ga je put odveo u Dalmaciju. Bračni par i njihove dvije kćeri stigli su u Vrgorac 1903. godine. Mlađa kći Marie tada je imala dvije godine, dok je Jarmila bila nekoliko godina starija.
Obitelj Prousek u Vrgorcu je živjela građanskim životom. Josef je bio strog, ali brižan otac. Kada bi se vratio s posla, najprije bi pitao za djecu, a svojim je kćerima rado kupovao lijepu odjeću. Velika se pozornost pridavala obrazovanju djevojaka. Jarmila i njezina mlađa sestra Marie učile su kod franjevaca, gdje su stjecale znanje stranih jezika, osobito njemačkog i talijanskog, te učile svirati klavir. I njihova majka Božena vrlo je dobro govorila talijanski.
Tijekom praznika odlazili su u Krkonoše i održavali kontakte s rodbinom. Možete zamisliti koliko je tada bilo komplicirano otputovati iz Dalmacije u Češku. Sve je započinjalo na leđima magarca ili mazge, od Vrgorca do Makarske, zatim parobrodom do Trsta, odatle vlakom do Beča, potom riječnim brodom do Češke i zatim kopnom do Krkonoša.
Starija kći Jarmila bila je vrlo nadarena i govorilo se da bi mogla ostvariti umjetničku karijeru. No njezin je život tragično prekinut jer je sa svega šesnaest godina u Vrgorcu umrla od dizenterije. Nedugo nakon nje, 1914. godine, preminuo je i njezin otac Josef, i to od tifusa, također u Vrgorcu. Obitelj svjedoči da je pio vodu za koju su mu mještani govorili da je ne pije jer bi mogao pokupiti neku bolest. I oca i kćer liječio je dr. Rismondo, ali u vrijeme prije antibiotika teške zarazne bolesti često su završavale smrću, čak i uz najbolju dostupnu liječničku skrb.
Godine 1920. posmrtni ostaci Josefa Prouseka i njegove kćeri Jarmile ekshumirani su sa Žbara te su u metalnim lijesovima prevezeni u obiteljsku grobnicu u Brnu, u Královu Polju.
Nakon smrti supruga i kćeri Božena je s mlađom kćeri Marie – Maženkom napustila Vrgorac. Božena Prousková umrla je 1925. godine i potom je pokopana uz supruga i kćer. Marie će cijeli život nositi uspomene na svoje odrastanje u Vrgorcu. Kada se vratila u Češku, teško se snalazila s češkim jezikom. Naučila ga je govoriti, ali ne i pisati. Zato je cijeli život pisala na hrvatskom jeziku, dopisujući se s prijateljicom iz Vrgorca koja je kasnije živjela u Splitu – Pinom Polić.
Stotinu godina nakon događaja koji su povezali Češku i Vrgorac, ova se obiteljska priča ponovno vratila u grad, a sve je započelo jednim kolovoškim susretom u vrgorskom parku. Na tome najviše treba zahvaliti Leu Klincu koji se mnogo zauzeo oko ovoga. Razmijenili smo kontakte s češkim prijateljima i radujemo se nekim budućim druženjima.
Branko Radonić
