Nakon Drugog svjetskog rata u javnosti Vrgorske krajine se u više navrata raspravljalo o važnosti izgradnje vrtića. Kako su se otvarali industrijski pogoni, a život sve više modernizirao, žene više nisu bile samo domaćice već su se počele zapošljavati. Mnoge od njih su imale djecu koju je tijekom radnog vremena roditelja netko trebao čuvati. Zato je 1964. pri Osnovnoj školi „Ante Martinac“ otvoren dječji vrtić, odnosno zabavište za dvadesetak djevojčica i dječaka. Ali ova je ustanova djelovala svega jednu godinu jer nije bila „rentabilna“. U narednih deset godina u Vrgorcu je broj zaposlenih majki narastao na 200 s isto toliko djece, a tada je djelovao samo vrtić u Domu svete Katarine kojega su držale časne sestre Služavke Maloga Isusa, a koji ni blizu nije bio dovoljan za zadovoljenje svih potreba.
Još u prvoj polovici 70-ih godina razmatralo se ponovno uređenje vrtića u osnovnoj školi zajedno s priručnom kuhinjom. Na stolu je bila opcija da se ustanovu smjesti u prizemlje zadružnog doma. Početkom siječnja 1978. prvi put se iznosi plan za gradnju montažnog vrtića na lokalitetu ispod Galića sela. Najavljeno je tada da će se u izgradnju uložiti pet milijuna dinara i da bi zgrada trebala zadovoljiti potrebe vrgorskih obitelju u narednih desetak godina.
Do rujna te godine skupljena su gotovo sva potrebna sredstva, nedostajalo je svega 300 tisuća dinara za zatvaranje financijske konstrukcije. Nositelj investicije bila je Samoupravna interesna zajednica (SIZ) predškolskog odgoja i osnovnog obrazovanja. Posao izgradnje dobilo je mariborsko poduzeće „Marles“ od kojega se očekivalo da će u 1979. godini završiti gradnju zgrade za stotinjak malih polaznika. Do studenoga je Građevno već iskopalo tisuću kubika kamena, a u posao su ušli i Slovenci. Dotad je iznos za gradnju narastao na 7,5 milijuna dinara s planom da posao bude gotov do proljeća 1979. godine. Tako je i bilo i zgrada je svečano predana na korištenje 15. lipnja 1979. godine s kapacitetom čuvanja 150 djeca. Dakle, od prve najave gradnje vrtića ispod Galića sela u siječnju 1978. do završetka radova u svibnju 1979. protekla je svega godina i pet mjeseci, s time da je sama gradnja trajala osam mjeseci.
Vrtić je s radom započeo 1980. kada su formirane su tri odgojno-obrazovne skupine, jedna jaslična i dvije vrtićke, s 12 djece u jaslicama i 45 u mješovitim skupinama (ukupno 57). Na prijedlog boračke organizacije, vrtić je ponio ime Vrgorke Dragice Raos, bolničarke i sekretarke SKOJ-a koja je stradala od četnika u mjestu Čevo u Crnoj Gori 1943. godine. Od 1980. do 1991. Dječji vrtić „Dragica Raos“ djelovao je u sastavu Osnovne škole „Ante Martinac“. Godine 1991. godine Dječji vrtić se odvaja od Osnovne škole „Vrgorac“ i postaje zasebna ustanova čiji je osnivač postala Općina Vrgorac, odnosno od 1997. Grad Vrgorac.
Branko Radonić
