Piše: Lada Franić, književnica
Kao šiljak žrtvovan u masi…
Kad je u Vrgorcu 1991. godine postavljen brončani spomenik Tina Ujevića, rad akademskog kipara Kažimira Hraste, javnost nije baš bila oduševljena izgledom velikoga Tina.
Naime, u Zagrebu i Imotskom spomenik je nekako zaobljeniji, mekši, boemskiji, izgleda kao dobri djedica.
No, je li Tin zaista bio dobri djedica ili je možda ovakav šiljat i bodljikav lik koji je imao ježast karakter?
Je li kipar Kažimir Hraste pogodio srž Tinovoga karaktera?
Je li onaj “djedica” u Imotskom i Zagrebu samo iluzija za turiste? Spomenik u Vrgorcu je uistinu odskakao od očekivanog (no, to je cilj svake umjetnosti, zar ne), ali s vremenom je ‘šiljati’ kip ipak nekako prihvaćen.
Začudan, zamišljen, pogleda uprta u vasionu, strši, stremi zvijezdama, uspravan, nesalomljiv i onda kad ga više nema…
Spomenik je okrenut prema jugu, gleda na predivan krajolik, na polje Buninu kroz koje s vremena na vrijeme nabuja podzemna rijeka Betina i napravi jezero, pogled dalje puca na ogranke Biokova, Rilić, iza kojeg se nalazi Jadran, Brač – rodni otok njegove majke.
Mogli bismo reći kako ovaj spomenik njegove antologijske stihove prikazuje trodimenzionalno.
Iščitavajući, po tko zna koji put njegovo ‘Pobratimstvo’, u zadnjoj strofi naći ćemo odgovor na ovaj šiljati, narogušeni i izoštreni lik našeg dragog pjesnika:
„Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.”
(Tin Ujević: Pobratimstvo lica u svemiru, zadnja kitica, Hrvatska revija, 1932.)
P.S. Ovo mjesto, gdje je spomenik postavljen, nalazi se na ulazu u Vrgorac ispod stoljetne kostele, idealno je za fotografiranje (da naslanjujući se na Njega, spoznamo koliko smo maleni. Amen!)
