Vrgorac u očima fra Ivana Despota (1851.-1886.)

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

Franjevac i pjesnik fra Ivan Despot rođen je 19. kolovoza 1851. godine u Zaostrogu. U rodnom mjestu obukao je i fratarsku halju, a tu je bio i profesor na samostatanskom franjevačkom učilištu. Tijekom svog života bavio se književnošću i napisao nekoliko djela. Najpoznatije su mu knjige „Prve iskre“, „Put na Lovćen“, a za našu priču najvažnija je knjiga „Malo zrnja“ koju je objavio 1885. godine u Splitu. Surađivao je s brojnim hrvatskim listovima poput „Narodnog lista“, „Iskre“ i „Vienca“. Umro je vrlo mlad, 1886. godine, u 35. godini života u Sumartinu na Braču.

U knjizi „Malo zrnja“ fra Ivan je objavio tri pisma sa svojih putovanja po Dalmaciji, a koje je tada uputio svom prijatelju Pasku Antunu Kazaliju, književniku iz Dubrovnika. U trećem pismu opisuje svoje dogodovštine tijekom boravka u Vrgorcu, odnosno „Iza Biokove u Srpnju“. Podulje pismo možemo podijeliti na dva dijela. U prvom fra Despot na vrlo živopisan način iznosi svoje razmišljanja o Vrgorcu, njegovu narodu i mentalitetu nastala na temelju boravka u mjestu, a u drugom govori o četvorici tadašnjih značajnih Vrgorčana.

Još tijekom studija naišao sam na knjigu “Malo zrnja” i na prvu se oduševio tekstom o Vrgorcu. Svaka rečenica pisma je nevjerojatno zanimljiva jer daje neposredan uvid u mentalitet ovoga naroda, tu drčnost i slobodarski duh kakav poznajemo i danas. Iako će se nekome možda učiniti da je Despot nekim svojim rečenicama osudio Vrgorac, on ga je zapravo izuzetno cijenio, njime se fascinirao. Vrgorac je njemu bio jedno egzotično, gotovo nestvarno mjesto gdje se susreću i prožimlju fantazija i fanatizam (zvuči poznato?). U nastavku se donosi cjeloviti tekst pisma, s time da su prijevodi pojedinih rečenica navedeni u uglatim zagradama.

„Evo me u Vrgorcu. Ovo je mjesto sa svoje originalnosti poznato kud ljudska noga dopire. Zadru i Beču Vrgorac je zadao i ter kakvih muka od kad je nastalo narodno kreševo po Dalmaciji. Nego ne čekaj, sokole, da ti ga do dna izcrpim. Oznojio bi čelo i častni moj prijan De Amicis, da sjedne pod njegove kostile i stane ti živu sliku Vrgorca grada izvadjati. Vrgorac! Što je to? Sve i ništa! Leži na putu, kao osudjenik, na pogled Ljubuškoga, biva mal ne na staroj medji. U golu kršu u klancu jadikovcu. Poviš njega još se diže k’nebu u oblake stara gradina, koja mu svjedoči junaštvu pradjedova. Tamo dalje zakriljuje ga golišavi Motokit, a puca mu liep pogleda na Raztok i ercegovačke strane; i dočim mu se zakrilo ribolovno Jezero, pod očima mu pukla vinorodna Bunina, a do mora ga brane primorske stiene. Tako tu stoji i prkosi vjekovima i zakonima neba i zemlje taj nemili grad! ….

Nema činovnika, nema žandara, prolaznika, financijera, župnika, koga je sudbina k’ Vrgorcu navila, a da se preko svega života ne spominje zlosretnih svojih dana. Tu je činovnik kano izgubljen, tu žandar poplašen nema polovicu snage, tu financijer drhće pred duhandžijom; tu župnik samo neke članke vjere može tumačiti, samo neke griehe karati …. Vrgorac! Vražji je to klanac. Bilo mi jedva deset godina, kad sam silimice upao u antrešelj stričevoj mazgi i jašio do Orovlja. Bijaše zimsko doba. U tom kobnom Vrgorcu opili me rakijom i kako mi se tada u njemu smrklo tako ga nigda više sunce ne ogrijalo.

Zaman, kako čovjek ima svoje osobito lice, tako i mjesto. Kad se primičeš k’ tomu leglu vukodlaka, srdce ti se stiska, nestaje ti misli, mrači ti se, srdiš se, čini ti se da si prognan, zrak ti je težak, iz te tlake, iz toga tišmena kô da ti nešto progovara:

Per me si va tra la perduta gente… [ideš među izgubljene ljude]

Inače, u Vrgorcu starinski soj, liepa krv, probrana nošnja. Nego čim pukla narodna borba, palo tu gjavolje sjeme. Ustavni život podigao Vrgorac na dostojanstvo birališta. Kakvih li krvavih epizoda! Znadu to najbolje Neretvani i Primorci koji tamo birali svoga zastupnika. Svaki put kad bi se primorski birači dizali k’ Vrgorcu, da biraju svoga čovjeka; kao da je ratno vrieme! Do zubi oružani, mrki kao vukovi, srditi ljudi idu i nose pivo i jedivo, jer ništa toga za nje u Vrgorcu nema. Ako i nije vas Vrgorac odmetnik, to mu se je za nevolju sili pokloniti, jer će kuća iz temelja, jer će glava sa ramena! ….

Ora incomincian le dolenti note ….  [a sad počinju jadi]

Dà, Vrgorac je dosta samu sebi, Vrgorac će do vieka prkositi zemlji i narodu, jer što Vrgorac zna to nitko ne zna.

Ovako šapće tajni glas duhova, Vrgorac je u plamenu, okolna brda razliegaju, trubljatanja, krika, urnebes, kao da su naseoci gjavli… Šta je? Sutra su izbori. Urani pa gledaj što vidio niesi. Nagnuo narod, izašli mudraci, pogmizla kuka i motika.

Opravni ljudi idju da glasuju. Šta vide? Onaj vuče komoštra, onaj oštri ražanj, onaj vrti mlin, onaj gladi brekusu. Penju se vješala, grme cievi, dižu se lomače, zvekeću gvoždja.

…..Orribili favelle….. [Grozne riječi]

To ti je Vrgorac na dan izbora. Jedini čovjek u krajini koji Vrgorcu dodje haka, bijaše fratar Bilić. Ovaj junak izbora, svlada taj tvrdi grad gjavolskom ironijom ….

Zastupnik Juraj Biankini jamačno je čitao Dante-a, ali je on istom u Vrgorcu jedne noći zapoznao što je pravi pakao! Barun je Rodić slavu slavio u ponositoj Italiji, ali je, kao namjestnik dalmatinski u Vrgorcu tako smeten, tako čedan bio, kao svaki drugi smrtnik.

Lulom pod pazuhom, načelnik toga strahovitoga grada, udario bi u jadikovke, kako za nje vlada ništa nemari. Jednom će mu pod onom velikom: ma tako ti Boga Gavro, što si nam ono poslao za kapetana? Kapetan samo bio malašan i kržljav, još se ne znalo za druge njegove vrline. Rodić dušu u se …..

Taj sinji grad na krajini, bratesimigase dragoviću, broji četiri po izbor glave. Znam da će potomstvo pitati za imena njihova, znam da će unuci naši:

Che questo tempo chiameranno antico, [Ovo vrijeme nazivati starim],

tražiti svaki stupanj njihov; ali ja u prkos historiji, neću im ovdje ni slavnih porodica navoditi, nego samo letimice nahrciti, kakvi su to čudaci na glotnoj ovoj zemlji.

Počmimo s prethistoričnim čovjekom. Visok, oštrapan, mrk, kao da si mu otca ubio.

Zimi vas u vučevini, ljeti mu na ramenu vrpca kralja od Danimarke. Gvozden stupac, jednakim korakom, takom strogošću, tolikom zamišljenošću stupa, e bi reko i bi se zakleo: ovomu je vas Egipat na glavi! ….

To je poglaviti starac. Od kad se rodio, kud hodio, nigdje mu ništa po ćudi! Ne znam je li i čuo, za velikoga ženevskoga filozofa, ali mu je glava puna njegovih teorija. On pod kostilama povieda ćoravomu svietu, kako je prosvjeta pokvarila čovjeka, kako je čovjek rodjen u oblaku, kako je u prvotač pao u more, izplivao na kopno blizu Korčule i pokvario vas divni prirodni red, tako, da sad, na ovom svietu ne valja ništa.

Bio je žandar i uviek se na tu instituciju ljutio, bio je obćinski tajnik, i mrzio sve zadružne skupine po zemaljskom okolišu; kad ga imenovalo poštijerom, kaza na vas glas nekomu preturu pod kostilama, da je pošta najveći izum ljudski; samo se silno srdio što mu diligenza dolazi u puklo ponoći! Da je i to Beč za inad Vrgorcu učinio! ….

Vedra jesenska noć, na čarobnoj mjesečini uživa noćni mir i sniva o zlatnoj budućnosti, Ljubuški grad, a Vitina se bjelaska kako pepeto čadorje.

Vrgorski Rousseau izašao na šetnju, duboko upro oči u crnu, neharnu zemlju, kruto se u velike misli zadubao i najednom proslovio: secondo mi, nel mare vi dovrebbero essere degli uomini per conseguenza, podesta segratari etc …. [mislim da u Primorju načelnik, činovnici i drugi moraju biti dosljedni ljudi]

Na to će mu druga glava na Vrgorcu: tako mi Boga, Martine, tako mudro sboriš, da bi ti svak vjerovao osim mene! Ovaj što to izreče, uprav je mužko. Mogo bi mu naći sliku izmedju ustaških vojvoda. Pače sam je bio vojvoda. Njegova Custozza, Kavče .…

To ti je desni moj prijatelju Vrgorski Gurko, koji još tvrdo drži, da je lukava Austrija njegovom pomoći, njegovom pameću učinila, što je učinila. Još mu visi pobjednica sablja za vratima, još čeka da mu Beč dovikne; Dane, ajmo na Novi Pazar, vodi nas ti! ….

Zaludu imadu srdca ovi ljudi. Mate mi je plačuć donio tužnu viest, kad je umro Viktor Hugo. Fra Ivane, Boga mi, nestaje nas svaki dan .…

Ja sam zablenut stao i gledao tog čovjeka. U krugu genija njegove misli! … On je uvjeren, da sve što je napisalo zlatno pero Hugovo, da je to sve i on mislio, pače da se ne bi zakleo, da taj veliki Francuz nije godine četrest osme, kroz Vrgorac u diligenzi prošao! …

Ovo ti je Vrgorski Gorčakoff, koga sveslavenska politika silno zanima i koji drži, da u velikoj revoluciji slovjenskih plemena, predvodnik rata žestokoga, Napoleon, ima se roditi u Vrgorcu! …

Četvrti evangelista toga ojadjenoga grada, da dokaže, kako je neumrlost ljudske duše, puka bajka, napuha mješinu, pak je izduši! … Tako sruši sve vjere i sve crkve po bielomu svietu. To ti je Vrgorski Kalvin! ….

Po zlamenju svetoga Križa; od svakoga zla: oslobodi nas, Gospodine; u ime Otca i Sina i Duha svetoga. Amen.

E očito sad češ ti mene pitati kako je narodu kod takovih ljudi. S prva, brate, bilo naopako. Svake se subote mienjalo ministarstvo, svakoga mjeseca kralj. Kako pada ciena žita, skakala vinu, tako se kralji krvarili! Ovo bijaše politika na pazaru. No narod pust oštroum, pa kroz sve ljute izborne borbe ostao svoj i u priprostitosti hladnoga svoga razabranja u brk se smije mudracem svojim, te ti sinji Vrgorac kuka na kamenu, u krajišnik veseo pjeva staru slobodnu pjesmu svojih otaca.

Nego, kako ću te ostaviti o „città dolente“ [jadni grade] a da se ne spomenem slavne Cukarinovića kule i njezina Luke gospodara! O! moj prijatelju, divno li je veliki Bog, dives in formis [bogat u oblicima], ovaj sviet upravio! U visokoj kuli, što no stražari tomu mjestu nemilomu, četvrt vieka vjekovao starina fra Luka. Kad god mi to na pamet padne zapjevam s pjesnikom:

Illi robur et aes triplex… [imaju tri vrste čvrstoće i mjedi]

Tko pak ne poznaje našega fra Luku? Koga on nije pogostio, koga li onim uviek liepim vinom svojim nije nakitio? …. On je u tomu kaosu stao miran kao jutro u proljeće, cvao kao bosiljak na visokoj kuli, i on bi bio od svega srdca svoga darovao ljudskom rodu sve bašte i sve pitomine i Stambul i cvatni Pariz, samo da ga budu pustili u toj tvrdoj kuli do sudnjega dana boraviti i vanitas vanitatum [ispraznost nad ispraznošću] budalastom svietu pripievati….

Antune! Da ti je sa mnom obijati ovom junačkom krajinom, ti bi valjda zaželio lagodnosti gradskoga života, ali ti tvrda besjeda moja, da bi uživao, da bi ti srdce rastlo, nalazeć se u narodu koji govori kako mudra knjiga piše. Dušom ti potresa korenita mudrosta narodna, zdravlje, nošnja, ponos, sloboda, sve ti to spominje proslavljena plemena stare Helade.

U nas je rieč: svakud je poć, al je doma doć; a ja bih zamienio: ma kud hodio, valja mi na more; tamo me srdce zove, tamo je moj divni obzor, tamo s mučenikom Leopardi-em, čujem lahor bezkonačnosti, glas svetvorne ljubavi, milinu života ….

Sad momu Vrgorcu šaku ruke, a tebe čekam da se na modrom valovju zabibamo i o vječnoj mladosti bića porazgovorimo. Adieu!

Tvoj

Jean.“

Priredio i obradio: Branko Radonić

Ostavite komentar

o društvu

Društvo prijatelja vrgorske starine je udruga građana, prva organizacija ovakve vrste u Vrgorcu, osnovana radi sveobuhvatnog promišljanja i aktivnog djelovanja na istraživanju povijesti, skupljanju povijesnih izvora, zaštiti materijalne i nematerijalne kulturne baštine i očuvanju lokalnog kulturnog identiteta Vrgorske krajine. Društvo svojim aktivnostima potiče na osnivanje stručno-znanstvenih i istraživačkih ustanova (arhiv, muzej, institut…) ili njihovih podružnica na području Vrgorca koje će sustavno djelovati sa istim ciljevima.

O PORTALU

Portal Vrgorskestarine.hr pokrenut je radi informiranja javnosti o aktivnostima Društva prijatelja vrgorske starine, a pogotovo za popularizaciju povijesne znanosti i neistražene lokalne povijesti Vrgorca. Portal je u cijelosti volonterski projekt.

Prenošenje sadržaja s ove stranice dopušteno je samo uz pravilno navođenje i citiranje izvora.

Autor i urednik: Branko Radonić, prof.

pratite nas

OSTALI PROJEKTI UREDNIKA

najnovije vijesti

OSTANITE U TIJEKU S AKTIVNOSTIMA DRUŠTVA

Izjava o privatnosti – tekst