Pola stoljeća rada najdugovječnijeg vrgorskog brice

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

Napomena: Ova reportaža izvorno je objavljena u Makarskoj kronici 2019. godine, a posebno je uređena za objavu na portalu Vrgorskestarine.hr

U malim zajednicama poput Vrgorca neki pojedinci ostave poseban trag, pogotovo oni koji svakodnevno borave u životima desetaka, pa i stotina ljudi, a odlikuju se svojim vrijednim radom i poštenjem. Jedan od takvih je frizer, bolje rečeno brice Tomislav Rakić iz Koteza kod Vrgorca koji uskoro odlazi u mirovinu. I to točno pola stoljeća nakon što je ošišao ili obrijao svoje prve mušterije. Tomislav Rakić je suprug, otac i djed, veteran Domovinskog rata i cijenjeni stanovnik Vrgorca kojemu su u pola stoljeća rada kroz ruke prošle tisuće Vrgorčana i njihovih susjeda i gostiju. Posljednjih dana govore nam građani kako će njegov odlazak u mirovinu stvoriti popriličnu prazninu u najstarijoj vrgorskoj ulici – Pijaci koja će tako izgubiti jedan od svojih prepoznatljivih simbola. Zato smo, prije nego se to dogodi, iskoristili priliku i na vrijeme se zaputili u njegovu brijačko-frizersku radnju.

Mušterije se ne smije dijeliti po odjeći i novčaniku

Tomislav je svoj frizerski zanat počeo peći kao naučnik kod pokojnog majstora Jure Rakića u radnji smještenoj u Franića kući na Pijaci, u samom centru Vrgorca. Tu se danas nalazi pekarna i po ničemu se ne može zaključiti da je ovdje nekada radio najdugovječniji brice Vrgorca. Tomislav je s majstorom Rakićem radio tri godine, a tijekom polugodišnjih praznika u školi odlazio na praksu u Split kod dva tamošnja majstora koji su se zvali Zvonko Kliški i Josip Jurić. Nakon što je Jure Rakić otišao u mirovinu, Tomislav je preuzeo radnju, ali samo na pola godine, jer odlazi na odsluženje vojnog roka gdje boravi godinu i pol dana. Godine 1975. Rakić se vraća u Vrgorac i zajedno s kolegom Gojkom Vujčićem 2,5 godine radi u staroj radnji. Nakon što ovaj odlazi u Split, Tomislav ostaje jedini muški frizer u Vrgorcu. Uskoro prelazi na drugu lokaciju, u Raosa kući, također na Pijaci, gdje boravi četiri godine. Potom se premješta u zgradu samostana svete Katarine koja je smještena preko puta i tu radi narednu 21 godinu. I posljednji put njegova radnja seli prije petnaestak godina, i to u zgradu gdje je smješteno Građevno, također na Pijaci. Gotovo pedeset godina frizerska radnja za muškarce brice Tomislava se nije makla iz iste ulice, ali zato su mu na vrata došli ljudi sa svih kontinenata, od Kanade i SAD-a, preko Europe, do Rusije, Malezije i Japana.

– U početku je bilo teško, htio sam i odustati, ali ipak sam nastavio i jako zavolio zanat. U ovom poslu se može opstati samo ako poštujete svoj zanat i nadasve čovjeka. Mušterija je svetinja i ne možeš biti dobar frizer ako čovjeka gledaš po odjeći ili novčaniku. Meni je svatko isti i tako se ponašam do današnjeg dana, kaže nam Tomislav.

Brijanje, šišanje i sport

Prisjeća se svojih početaka na zanatu na samom kraju 60-ih godina prošlog stoljeća. Prva mušterija na brijačkom stolcu bio mu je Mate Erceg (Pravdin). U tim prvim godinama već su postojali električni aparati za šišanje i britve sa žiletom, ali Tomo je na zanatu učio i oštriti britve. U početku je uglavnom samo gledao, učio, pomagao čistiti radnju, a uskoro je već imao svoje redovne mušterije.

U tim vremenima frizerska radnja bila je mjesto druženja, mnogi se nisu dolazili šišati ili brijati, već samo provoditi svoje slobodno vrijeme, igrati šah, ćaskati o sportu. Hajduk je uvijek bio glavna tema, a u novije vrijeme i nacionalno uspješni vrgorski malonogometaši. Kako je Tomislav vodio malonogometnu ekipu Rilić iz Koteza, i o tome se često raspravljalo. Svaki gol, svaki žuti karton i faul bili su predmet stručne analize kibica u bricinoj radnji. Poznati košarkaš Nikola Vujčić također je bio čest bricin gost, pa Tomislav voli reći da iako je za njegovu uspješnu košarkašku karijeru najviše zaslužan trener Slobodan Stanković zvani Bege, tu vidi i svoj mali doprinos. Naime, mladi Vrgorčanin Vujčić je svaki dan između treninga od 10 do 12 sati i onog od 14 do 16 sati vrijeme provodio u bricinoj radnji. Čitao bi Sportske novosti i pričali bi o sportu. Kako je Vrgorac poljoprivredni kraj, to je druga najvažnija tema, ali dok se nekad najviše govorilo o dobrom urodu i uspješnoj godini, danas se uglavnom kuka kako se nije prodalo ili kako je krupa otukla usjeve.

– Neke mušterije svaki put govore iste stvari, i prije nego uđu u radnju, znam o čemu će govoriti. Ali nema veze, posao je brice i da sluša svoje mušterije, sve je to dio rituala šišanja i brijanja i bez toga ne bi valjalo, kaže. Također, važan dio rituala šišanja/brijanja je i da se brice podjednako posveti svakoj mušteriji, bez obzira što su neki skoro ćelavi i bez brade.

– Često ljudima bez kose nisam htio naplatiti šišanje tih nekoliko dlaka, ali nisu mi to dopuštali jer su poštovali moje vrijeme i zanat, dodaje.

Pijaca je nekada bila puno življa

Najstarija vrgorka ulica Pijaca, centar Vrgorca, nekada je bila potpuno drugačija nego danas kada se uglavnom percipira kao parkiralište za limene ljubimce. Prije nekoliko desetljeća ona je bila centar života. Tomislav kaže kako su se ljudi tada puno više družili, zafrkavali, dok se danas jedva pozdrave, i to ne zato što bi bili ljuti jedni na druge, već kako kaže Tomislav, jer ih more svakodnevni problemi, a tome je kumovao i mobitel koji je udaljio ljude. Pijaca Tomine mladosti imala je svega par gostionica i par mesnica, ribarnicu, trgovinu, ljekarnu i dva stolara. Ali kad bi bilo vrijeme marende u velikih poduzećima poput Braće Rakić, Duhanske stanice ili Vinarije onda bi cijela Pijaca poplavila ili pocrvenila, ovisno o boji radnih odijela radnika u tim poduzećima. Popodne se igrao nogomet na obližnjem igralištu. A pogotovo je bilo živo tijekom sajmova, a koji su bili prilika za Tomine šege s mušterijama. Jednom prilikom su tako dvojica mještana Koteza kupila hlače na pazaru i ostavili ih kod brice dok ne obave ostale poslove. Kako je svaki ostavio svoje hlače u vrećici druge boje, Tomislav je zamijenio hlače i tako je niži čovjek ponio doma nekoliko brojeva duže hlače, dok je viši ostao kratak.

Vjerni rutini

U vrijeme Tomislavovih početaka većina Vrgorčana nije imala svoj automobil, pa su iz okolnih sela u Vrgorac dolazili autobusnim linijama u ranim jutarnjim satima, obavljali sve svoje poslove i vraćali se doma linijom u jedanaest sati. A kako nije bilo ni telefona, naručivanje nije bilo moguće. Zato bi bricu pred radnjom u jutarnjim satima dočekalo pet do šest ljudi. Kroz deset godina dok je bio jedini muški frizer u Vrgorcu, Tomislav je zbog obima posla radio ne samo dvokratno radnim danima, već i subotom te nedjeljom do podne. Šišao je samo muškarce, dok je žene šišala frizerka Marija Popović.

Ljudi su se tada nešto manje šišali jer se nosila duža kosa, ali zato su se puno više brijali. I kod šišanja i brijanja, procedura je uvijek ista. Mušterija prvih nekoliko puta kaže što želi, a poslije toga brice već zna tko ima kakve navike pa ih ništa i ne treba pitati. Zna svačiju bradu u brk, kao i dužinu kose i oblik frizure. Iako se danas mnogi frizeri sve manje bave brijanjem, Tomislav je ostao uporan i tu će uslugu nuditi do mirovine. U poplavi modernih brijaćih aparata i ručnih britvica danas se puno manje ljudi brije kod frizera. Ali mi smo naišli na jednog takvoga – Antu Ercega Ujkanova, Vrgorčanina vjernog rutini brijanja kod brice. Kaže nam da rado dolazi u Tominu radnju i da će mu biti žao kad on ode u mirovinu, jer majstor je to zanata.

Znamo da Tomislav ima dugogodišnje mušterije, pa ga pitamo koje su najvjernije, a on odmah spremno odgovara da posebno želi spomenuti gospodina Branka Nizića, domara u obližnjoj osnovnoj školi, a koji je cijeli radni vijek s njim. Kada su god u prilici popiju kavu, pogotovo subotom, a prije su znali zaigrati na buće ili na loptu. Kaže da su mu desetljećima dolaze i Tonći Pivac i Ante Stanković.

Kao što je u početku bio naučnik vrgorskim i splitskim majstorima, tako je i Tomislav imao svoje naučnike; bili su to Mladen Radonić, Miljenko Pervan i Ante Erceg. Bila je kod njega i Marijana Pivac, a imao je i dvije radnice – Dragu Hrstić i Normelu Franić. A kad ode u mirovinu, od devet frizerskih salona u Vrgorcu jedini muškarac među frizerima ostat će njegov mladi kolega Miljenko Pervan. Tomislav kaže da je uvijek dobro surađivao sa svojim kolegicama, štoviše neke od njih ga šišaju, a šišale su i njegovu djecu.

Frizersku radnju će zamijeniti sportom

Pola stoljeća provesti u zanatu, a da bi ga se potom moralo napustiti zasigurno nije lagana zadaća. Pitamo Tomu što će raditi u mirovinu i hoće li biti lako objesiti škare i britvu o klin. Kaže da će se posvetiti svojoj drugoj ljubavi – sportu.

– Već godinama se bavim trčanjem, šetanjem ili planinarenjem vrgorskim krajem, to ću intenzivirati u godinama koje su preda mnom. Provodit ću i više vremena s obitelji, pogotovo unucima, sigurno mi neće biti dosadno. A moj zanat će uvijek ostati dio mene.

Branko Radonić

Ostavite komentar

o društvu

Društvo prijatelja vrgorske starine je udruga građana, prva organizacija ovakve vrste u Vrgorcu, osnovana radi sveobuhvatnog promišljanja i aktivnog djelovanja na istraživanju povijesti, skupljanju povijesnih izvora, zaštiti materijalne i nematerijalne kulturne baštine i očuvanju lokalnog kulturnog identiteta Vrgorske krajine. Društvo svojim aktivnostima potiče na osnivanje stručno-znanstvenih i istraživačkih ustanova (arhiv, muzej, institut…) ili njihovih podružnica na području Vrgorca koje će sustavno djelovati sa istim ciljevima.

O PORTALU

Portal Vrgorskestarine.hr pokrenut je radi informiranja javnosti o aktivnostima Društva prijatelja vrgorske starine, a pogotovo za popularizaciju povijesne znanosti i neistražene lokalne povijesti Vrgorca. Portal je u cijelosti volonterski projekt.

Prenošenje sadržaja s ove stranice dopušteno je samo uz pravilno navođenje i citiranje izvora.

Autor i urednik: Branko Radonić, prof.

pratite nas

OSTALI PROJEKTI UREDNIKA

najnovije vijesti

OSTANITE U TIJEKU S AKTIVNOSTIMA DRUŠTVA

Izjava o privatnosti – tekst