Na padini iznad zapadnog ulaza u Vrgorac, na rubu Ercegova sela, smještena je Kâva, sustav prikupljanja i akumulacije kišnice. Njezino ime očito nema nikakve veze s vodom, već ga vezujemo za talijansku riječ „cava“, što znači kamenolom, pa se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da je prije sustava za odvodnju kišnice taj prostor služio kao nekakav izvor kamene sirovine za područje Vrgorca. Za više detalja o tome tek će trebati provesti opsežnija povijesna istraživanja.
Kâva se već desetljećima ne koristi u svrhu za koju je izgrađena, pa stoji zapuštena i mnogi danas ne znaju da uopće i postoji. Stariji Vrgorčani već odavno apeliraju da se objekt obnovi i iskoristi za prvotnu namjenu ili barem konzervira kao materijalna kulturna baština Vrgorca.
Kâva je građena u drugoj polovici dvadesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme Kraljevine SHS kako bi se njome dovela voda s padina Matokita do česme na Korzu, a ta česma se gradila istovremeno kad i Kâva. Projekt je realiziran pod nadzorom inspektora voda inženjera Krunoslava Musanića i svečano otvoren 1929. godine, kada je u rad puštena i česma na Korzu. Desetljećima su se ovom vodom rashlađivali građani i putnici namjernici, ali danas je česma priključena na gradski vodovod, pa je Kâva postala suvišna.
Do samog portala Kâve vode duge stube. Portal je prema vani otvoren s dva prozora koja su već odavno zavarena i onemogućeno je njihovo otvaranje i to iz razloga što se u unutrašnjosti objekta nalaze dva velika bazena ispunjena vodom. Iznad objekta nalazi se betonirani plato ograđen zidovima s kojega se kišnica pod teretom gravitacijske sile spuštala u spomenute bazene, a odatle cijevima do česme.
Kada je 1929. godine otvorena, Kâva je za tadašnje prilike bila revolucionaran hidrotehnički projekt. Bilo je to vrijeme kada Vrgorac nije imao izgrađen vodovod, a ljeta su često znala biti toliko vruća i duga da bi presušili svi bunari na području Vrgorca, zbog čega bi se moralo ići po vodu do austrijskih bunara na Paklini, još jednog objekta koji se danas ne održava.
Kada smo prije sedam godina snimali Kâvu i njezin okoliš susreli smo tada 87-godišnju umirovljenicu Vinku Erceg koja nam je rekla kako je šteta što je Kâva ovako zapuštena jer je nekad značila život za cijelo mjesto i okolicu.
– S nje je tekla voda sve do česme na Pijaci, tako da je svatko, bilo Vrgorčanin ili putnik, uvijek mogao natočit i napit se. Ljudi su ulivali u burila ili tikve, a često su mještani susjednih sela koji su radili u Vrgorcu lijevali i nosili vodu kući na selo. Kâva se uvijek održavala i pazila. Rešetke i katanac sprečavali su da ne bi netko, ne daj Bože, upao u nju, a koliko se sjećam, voda se redovito mjesečno kontrolirala u Splitu i svako malo bi se mijenjao i čistio šuder jer se pazilo da ljudi uvijek piju čistu vodu, rekla nam je tada Vinka i dodala da iako danas svako kućanstvo ima pitku vodu, ipak se treba s poštovanjem brinuti za svoju starinu i baštinu.
Branko Radonić
