Zašto je Napoleonova cesta početkom 19. stoljeća izgrađena baš kroz Vrgorac, odnosno unutrašnjost Dalmacije, a ne preko obale? Vrijeme je to kada francuskoj upravi u Dalmaciji na obali stalno prijeti opasnost od napada britanskih i ruskih ratnih brodova. Kakve to veze ima s cestom, objasnio je u svojim memoarima sam francuski vojni upravitelj Dalmacije i kasniji guverner Ilirskih provincija maršal Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont (1774-1852.).
„U trasiranju ceste mogli smo izabrati dva različita pravca: slijediti obalu počevši od Splita, proći kroz gradove Omiš i Makarsku, ili pak od Knina zaći u dolinu Cetine, proći kroz Sinj, prijeći Cetinu u Trilju i stići do Neretve preko prijevoja Turije, nastaviti pustom dolinom što vodi u Vrgorac prolazeći iza Vrulje i Biokova. Prvi pravac koji je odgovarao stanovništvu i bio dostupniji uobičajenim potrebama imao je nedostatak što bi slijedeći neposredno morsku obalu bio izložen djelovanju ratnih brodova smještenih u kanalu. Zato ne bi bio upotrebljiv, osim ako se ne bi imala prevlast na moru. Kako se cesta gradila upravo iz tih razloga, morali smo dati prednost vojnim potrebama“.
