U svojoj knjizi “Glas u pustinji” iz 1926. godine, Vrgorčanin, profesor i publicist Jakša Herceg dao je zanimljiv opis večernjeg društvenog života na vrgorskoj Pijaci.
„…Čim umre dan na vrgorskoj pijaci iskrsavaju jedna po jedna, naše – zvijezde večernjice: ljepuškaste, vatrene, jogunaste i glasne, svejedno: bile u drugoj polovini drugog ili trećeg decenija života. Aludiram na vrgorske „šinjorine“. Uz njih njihovi trabanti, vrzu se naši kavaliri. Stari, neženje i udovci, i jedni i drugi veterani ljubavi, zato, da progju vrijeme i da se sjete „nekadanjih lijepih dana“. Mlagji isto tako, „da progju vrijeme“, samo s razlikom u načinu. U većini slučajeva ni jedni ni drugi pri tome nemaju „ozbiljne namjere“, t.j. namjere, da tim našim nadobudnim kandidaticama udaje dadu ulaznicu u hram sreće: vjenčani prsten.“
