Znate li tko je Ivan Martinac? Čitajući ovo pitanje vjerojatno će vam kroz glavu proći svi vrgorski Martinci koje ste nekad poznavali ili ih poznajete danas. Ako i pronađete kojega Ivana, vjerojatno se neće raditi o onome na kojega ovdje mislimo. Jer toga Martinca zaboravila je i Hrvatska, kamoli neće mali Vrgorac, koji je inače sklon zaboravljanju svojih povijesnih veličina, neovisno jesu li živjele u Vrgorcu ili su iz grada na vrhu gore povukli svoje podrijetlo.
O junaku naše priče, jedan od najvećih hrvatskih filmskih kritičara Nenad Polimac je zapisao kako je Martinac uz Mihovila Pansinija i Tomislava Gotovca „najvažnije ime hrvatskog modernizma, nastalog u okvirima eksperimentalnog filma”.A jeste li znali da taj veliki umjetnik i intelektualac, filmski redatelj, scenarist, montažer, snimatelj, pjesnik, novinar i arhitekt potječe iz Vrgorca?
Ivan Martinac rođen je 28. ožujka 1938. godine u Splitu kao prvorođenac oca Jakova Martinca iz Vrgorca i Milke Jović iz Dragljana. U svom rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega je 1955. godine upisao arhitekturu na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu u Zagrebu, kada se ozbiljnije počinje zanimati za film.
Kako je zapisao njegov nećak Ivan Vuković, Martinac zajedno s Tomislavom Gotovcem, tadašnjim kolegom s fakulteta, redovito odlazi na matineje u kinu Kozara, a nakon otvaranja Kinoteke 1957. svaku večer je tamo, gdje provodi sate i sate gledajući filmove i diskutirajući o njima. Godine 1958. upisuje se u Kino-klub Zagreb i uručuje svoj prvi scenarij Mihovilu Pansiniju, kojega ovaj odbija. Uskoro se Martinac zbog ljubavi seli u Beograd gdje nastavlja studij na Arhitektonskom fakultetu gdje diplomira 1961. godine. U glavnom gradu Jugoslavije Martinac započinje svoju redateljsku karijeru.
Isprva, 1959. upisuje kino-amaterski tečaj u Kino-klubu Beograd i iste godine montira svoj prvi kratkometražni film „Sudbina“. Nakon polaganja kino-amaterskog tečaja, odobren mu je prvi vlastiti scenarij te režira i montira prvi dio trilogije „Suncokreti – preludij“, za kojega osvaja nagradu na klupskom festivalu. Godine 1960. primljen je u „Centar za osposobljavanje filmskih radnika“ u Beogradu, ali ne uspijeva isti završiti jer je Centar u međuvremenu ukinut.
U Beogradu Ivan Martinac režira 13 filmova, nakon čega krajem 1962. završava svoj prvi profesionalni kratkometražni film „Lice“ i vraća se u rodni Split. Kako piše njegov nećak Ivan Vuković, zahvaljujući Martinčevom vođenju i autorskom radu Kino-klub Split je šezdesetih godina prošlog stoljeća postigao visoke rezultate, te se taj period u teoriji imenuje kao «splitska škola filma», koja je dala značajan doprinos cjelokupnoj jugoslavenskoj kinematografiji. Osim vlastitim filmovima, Martinac je dio svog rada posvetio animiranju i školovanju mladih filmskih djelatnika i širenju filmske kulture uopće, kroz vođenje filmske škole pri Kino-klubu Split.
Krajem 1964. Foto-kino savez Jugoslavije dodjeljuje Martincu zvanje majstora amaterskog (neprofesijskog) filma, četvrto po redu u Jugoslaviji, poslije Mihovila Pansinija, Marka Babca i Aleksandra Petrovića. Martinac je osnivač i dugogodišnji voditelj splitske Kinoteke pri Filmskom klubu radničkog sveučilišta „Đuro Salaj“, a od 1971. do 1980. presjeda Savjetu istog kluba, te piše osvrte na mnoge projekcije. „Filmski klub, organiziran na specifičan način, bez uzora igdje u zemlji, prezentira najvrjednija djela filmske umjetnosti“, piše Ivan Vuković.Početkom 1977. Martinac je inicijator osnivanja filmske biblioteke „Elipse“, iste godine tiska „Filmsku teku“ (filmografiju svjetskih i jugoslavenskih redatelja), a 1980. „Carl Theodor Dreyer: Stradanje Ivane Orleanske“ („rekonstrukciju“ istoimenog filma postupkom fotogram na fotogram).
Prvi dugometražni scenarij napisao je za javni jugoslavenski natječaj „Avala filma“, početkom 1959. godine. Zvao se je „Smisao smrti“, a slijedeće godine Avali uručuje i dugometražni eksperimentalni scenarij «Disonance». Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, zahvaljujući izmjeni u sistemu republičkog financiranja, koja je filmskim producentima omogućila programsku samostalnost, Umjetnički savjet „Marjan filma“ iz Splita prihvaća „Kuću na pijesku“ za realizaciju 1983. i Martinac snima svoj prvi i jedini dugometražni film, koji je premijerno prikazan 1986.
Ivan Vuković piše kako je Ivan Martinac u svojoj bogatoj karijeri realizirao ukupno 71 kratkometražni film, jedan dugometražni i tiskao 12 knjiga! Vjerujući da se umjetnik ne trebao ograničavati jednim medijem, usporedo s filmom, bavi se i pjesništvom. Objavio je devet zbirki poezije: „Elipse“ (1962.), „Alveole“ (1968.), „Patmos“ (1970.), „Aura“ (1975.), „Pohvale“ (1981.), „Pisma Teofilu“ (1985.), „Obračun za studeni“ (1991.), „Ulazak u Jeruzalem“ (1992.), te „Ljubav ili ništa“ (1997.). Bio je zaposlen kao arhitekt u splitskom poduzeću „Ivan Lučić Lavčević“, do 1975. radi u visokogradnji (na izvođenju objekata), potom se posvećuje dizajnu. Napisao je brojne novinske članke, kritike, osvrte, bavio se slikarstvom, umjetničkom fotografijom, astrologijom i šahom.
Martinac je preminuo u svom rodnom gradu 4. rujna 2005. godine. „Veliki ljubitelj filma, osobito djela Bressona i Dreyera, uspoređivan s Michelangelom Antonionijem i drugim europskim modernistima, kuđen i slavljen, ali i relativno zanemaren u svojoj zemlji, ali s važnim potvrdama u inozemstvu. Martinac je bio najvjerniji kroničar grada Splita i hrvatske kinematografije. Ostavio je djela neprocjenjive vrijednosti. Ipak, nikakva pisana biografija ne može dostojno predočiti tko je uistinu bio Martinac. Da bi ga se uistinu shvatilo, trebalo ga je poznavati, i sretni su oni koje je obogatio svojom erudicijom, inteligencijom, humorom i jedinstvenom osobnošću“, zapisao je njegov nećak Vuković.
Ivan Martinac je veliko ime Splita i Hrvatske, a pogotovo našega malog Vrgorca, odakle potječe jedna takva veličina.
priredio: Branko Radonić
fotografije i podaci: Ivan Vuković (www.ivanmartinac.com)
