Svečanim skupom u Višenamjenskoj dvorani Grada Vrgorca, Hrvatsko planinarsko društvo Vrgorac obilježilo je večeras 10. godišnjicu rada. Predsjednik Nikola Jurić i članica Gabrijela Galić prezentirali su aktivnosti Društva, koje uključuju uspone na brojne vrhove od Slovenije do Bugarske, među kojima su Triglav, Prokletije i Musala. Označavali su staze na Vrgorskom gorju, Riliću i drugim uzvisinama Vrgorske krajine. Među aktivnostima posebno se ističe uređenje planinarske kuće Studenka iznad Zavojana, namijenjene planinarima koji osvajaju vrgorske vrhove.
Nakon predstavljanja dosadašnjeg rada Društva, predavanje o Vrgorskom gorju održao je doktorand povijesti, profesor geografije i predsjednik Društva prijatelja vrgorske starine Branko Radonić. Uvodno je govorio o Dinaridima – njihovom postanku i prostiranju, a potom o reljefnim karakteristikama Vrgorske krajine, s posebnim osloncem na Vrgorsko gorje i njegove planine: Šibenik (1314 m), Mihovil (1247 m) i Matokit (1062 m), kao i niža uzvišenja poput Oraha. Iako se radi o visokim planinama s brojnim strmcima, ovaj je prostor u prošlosti, iz potrebe lokalnog stanovništva, stalno poljodjelski i stočarski iskorištavan. Tome svjedoče ostaci nekadašnjih staja/stanova na visokoj nadmorskoj visini, na kojima su ljudi boravili dok su obrađivali zemlju ili čuvali stoku. Neki od zaselaka, poput Bokšića i Baletića, zbog istih su razloga nastali na velikoj nadmorskoj visini.
Radonić je također rekao da se Vrgorsko gorje spominje još u znamenitom djelu *Put po Dalmaciji* Alberta Fortisa iz 1774., ali da su njegove planine ucrtane i na ranijim mletačkim kartama, poput jedne iz 1732. godine. Vrgorčani obično nisu koristili jedan naziv za cijelo gorje, već su koristili imena za njegove pojedine planine.
Predavač je također istaknuo da se nada kako će Hrvatsko planinarsko društvo i zainteresirana stručna javnost u Vrgorcu izrasti u kvalitetne sugovornike i posrednike između terena i institucija u Zagrebu. Ne treba čekati da netko iz Zagreba dođe raditi oznake, popisivati toponime, mjeriti visine i slično, već bi to trebao biti zadatak nas Vrgorčana. Dopunjavanje informacija o relativno nepoznatom Vrgorskom gorju, kao i ispravljanje dosad zamijećenih „krivih drina“, ključni su zadaci ukoliko želimo znanje i iskustva prenijeti novim generacijama Vrgorčana i putnika, rekao je Radonić.
Među dosadašnjim problemima u istraživanju Vrgorskog gorja istaknuo je činjenicu da je najviši vrh Mihovila – Sveti Mihovil – visok 1247 metara nadmorske visine, što se može provjeriti GPS-om i topografskim planovima, ali je za potrebe Hrvatske planinarske obilaznice, koju vodi Hrvatski planinarski savez, visina vrha snižena na 1245 metara nadmorske visine. Visine vrhova ne mogu se mijenjati bez stručne izmjere, a HPD Vrgorac je najpozvaniji upozoravati na tu problematiku, uz ostalu zainteresiranu javnost koja uključuje Društvo prijatelja vrgorske starine, Grad Vrgorac, Turističku zajednicu grada Vrgorca i druge. Nitko drugi sa strane neće bolje i temeljitije čuvati i istraživati gorje od nas samih, zato moramo biti uporni, stručni i samopouzdani, zaključio je Radonić.
DPVS
