Na današnji dan prije 83 godine partizani su prvi put osvojili Vrgorac, i to kao prvo općinsko središte u Dalmaciji. Međutim, njihov ulazak i jednodnevni boravak u Vrgorcu su zbog pljačke i strijeljanja građana ostavili gorak okus i bacili tešku ljagu na Narodnooslobodilački pokret. I tu se ništa nije promijenilo do danas. Prvi zaokruženi i vrlo detaljni tekst o ovom događaju objavio sam prije 15 godina u tadašnjim Vrgoračkim novinama i ovom prilikom ga neću ponavljati. Ali želim dati osvrt na taj tragični lipanj s nadom da ćete ga u cijelosti pročitati.
Događaje od 15. lipnja 1942. godine nemoguće je sagledati bez povijesnog konteksta. Na temelju mojih dosadašnjih istraživanja vrgorske povijesti odgovorno tvrdim da su strijeljanja Lipanjskih žrtava bila kulminacija političkih sukoba u Vrgorskoj krajini čije uzroke treba tražiti godinama, pa i desetljećima ranije. Još otkako je Vrgorac u drugoj polovici 19. stoljeća dobio modernu općinu i razvijen politički život, uvidjelo se da Vrgorčani politiku shvaćaju vrlo strastveno. Neovisno radi li se o austrougarskoj upravi ili onoj prvoj jugoslavenskoj, lako su se stvarali politički tabori koji su bili međusobno vrlo zakrvljeni. Vrgorac je tada, iako malen gradić, stvarao probleme i Beču i Beogradu, a najviše samom sebi. Sa strane su se mnogi tada čudili kako jedna nacionalno i religijski homogena sredina može imati toliko problema. Nema te osnove po kojoj se Vrgorčani nisu mogli podijeliti: varoš – sela, trgovci – seljaci, jedna stranka protiv druge, pojedine ličnosti protiv drugih takvih i slično. Sve to u okvirima jedne izolirane, siromašne, težačke, ali i slobodarski nastrojene krajine. A kada se u sve to prvo dodaju političke nestabilnosti 20-ih godina 20. stoljeća, potom diktatura kralja Aleksandra i općenito teror prve jugoslavenske države i na koncu početak Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji i uspostava ustaške države, nije trebalo puno čekati da se prolije krv.
To će se dogoditi 15. lipnja 1942. kada će na tri lokacije biti ubijeno ukupno 44 ljudi. Kako je do toga došlo?
Kada je u travnju 1941. uspostavljena NDH, na čelo općinske uprave u Vrgorcu iz Zagreba je doveden dr. Marko Radić, dok je za ustaškog tabornika postavljen Ilija Lopin iz Čapljine. U Vrgorcu i Kozici djelovale su oružničke postaje, ovdje je bilo stacionirano i nekoliko desetaka domobrana, dok je na području Dusine i Velikog Prologa uz talijansku asistenciju i aktivnošću ekstremnog župnika don Ivana Sumića iz Podgore uspostavljena seoska ustaška milicija. Nije to bila prava ustaška vojnica, jer u II. okupacijskoj zoni NDH nije ni mogla biti, već se radilo o pomoćnoj jedinici koju su Talijani koristili za najgore poslove. Stvaranjem vlasti NDH u Vrgorcu, malobrojni komunisti odlaze iz varoši i povlače se u okolna sela i planine. Već 22. lipnja 1941. na Radoviću se uspostavlja prva partizanska grupa, a uskoro još dvije, na Vlaci i u Zavojanima. Partizanski pokret oprezno će se razvijati kroz drugu polovicu 1941., ali će ubrzano jačati u prvim mjesecima 1942. godine. Početkom ožujka 1942. partizani Makarskog primorja formirali su tri voda – makarski, gradački i baćinski od kojih je 13. ožujka formirala Prva biokovska partizanska četa. U svibnju će u njezin sastav ući i vod partizana iz Vrgorske krajine kojim je zapovijedao krojač Drinko Tolić. Do konca svibnja 1942. broj partizana na Biokovu narastao je na 350. Dana 6. lipnja 1942. na Riliću je formiran biokovski partizanski bataljon „Josip Jurčević“ u čiji su sastav ušle biokovska i neretvanska četa, te imotski i pelješki partizani. Za zapovjednika bataljona imenovan je Petar Bogunović, a njegova zamjenika Jure Galić. Politički komesar postao je Nedjeljko Bošković, a njegov zamjenik Jozo Tomašević. Bataljon se sastojao od 5 četa i jedne omladinske čete. Pred osnivanje bataljona, tada zapovjednik Biokovske čete Bogunović otišao je na savjetovanje na Dinaru, pa je prenio ovlasti na privremenu komandu na čelu s Jozom Tomaševićem i Bogdanom Viskićem koja je imala zadatak pripremiti plan napada na Vrgorac. Plan je razrađivan na Riliću, a sudeći prema riječima Bogdana Viskića, već tada je dolazilo do prepirki oko toga koga u Vrgorcu treba strijeljati na osnovu optužbe da je špijun. Neki su smatrali da nema nikakve šanse da u Vrgorcu ima 30 špijuna, dok su drugi tvrdili da ih ima i više i da oni koji sumnjaju u to ne poznaju prilike u ovoj sredini. Viskić ne navodi one koji su htjeli strijeljati, ali navodi sebe i Zvonku Raosa kao skeptike takvim tvrdnjama o broju špijuna. Nakon što je plan razrađen, u 5 sati ujutro 15 lipnja bataljon „Josip Jurčević“ je započeo koncentrirani napad na Vrgorac iz svih smjerova i partizani su za pola sata osvojili gradić i razoružali neprijateljske vojnike. Sve bez gubitaka. Međutim, osvajanje Vrgorca je bila jedna stvar, a upravljanje gradom nešto skroz drugo.
PRVE LIPANJSKE ŽRTVE
U sveopćem deliriju zbog brzog osvajanja Vrgorca došlo se na ideju da se odmah krene i za Kozicu i osvoji tamošnja oružnička postaja. Za to je trebao poslužiti domobranski kamion koji je iz Kozice poslan da pomogne posadi Vrgorca u obrani i nepažnjom jedne partizanske desetine u Dragljanima propušten je do Vrgorca. Partizani su u Vrgorcu razoružali domobrane, ukrcali se u taj kamion i zaputili put Kozice. Ali partizanska desetina u Dragljanima je ovaj put bila budna i zamijenivši partizane za domobrane, u šumi između Dubrave i Dragljana uputila je žestoku prijateljsku vatru prema kamionu. U napadu je stradalo sedam partizana. Ubijeni su tad: ĆIRO BORIĆ, JOZE ČEPO, STANKO LAMPIĆ, LENKO VUKOVIĆ, KARLO SKENDER, JOZE RADALJ I ČEDOMIR VODANOVIĆ. Na mjestu stradanja u Dubravi 1977. poginulima u čast podignuta je spomen ploča koja tamo stoji i danas, doduše obnovljena.
Ionako naelektrizirana situacija u Vrgorcu još se više radikalizirana nakon što su iz Dragljana vraćeni mrtvi i ranjeni partizani. A još prije te epizode započeo je opći pretres grada. Grupe seljaka i partizanskih pristaša imale su zadatak plijeniti robu, popisivati je i prebacivati na Rilić za daljnju opskrbu partizanskog bataljona „Josip Jurčević“. Roba je uzimana iz trgovina, privatnih kuća i Duhanske stanice odakle je zaplijenjeno dva i pol vagona duhana, a ostatak koji je trebao biti poslan na Istočni front je zapaljen. U tom požaru koji je trajao danima izgorjela su dva prekrasna austrougarska duhanska skladišta smještena na lokaciji današnje zgrade poslijeratnog poduzeća Braća Rakić i Poduha.
DRUGE LIPANJSKE ŽRTVE
Nakon što je Vrgorac zauzet, partizani su odaslali obavijesti u bliža i daljnja sela da se pošalje ljudstvo kako bi se u Vrgorcu prikupilo što više robe i prebacilo na Rilić. Poruka je došla i do Baćine gdje je nekoliko desetak seljaka na čelu s Mijom Bogunovićem s četrdesetak mazgi krenulo prema Vrgorcu. Krivo su obaviješteni da je uz Vrgorac oslobođeno i područje Jezera pa su se slobodno kretali tim putem. Međutim u Jezeru su naišli na zasjedu ustaške milicije iz Dusine koja je tom prilikom ubila petero mladih Baćinaca. Ubijeni su tad: IVAN KATIĆ, ANA MARINOVIĆ, JELA MARINOVIĆ, MAŠA TOMAŠEVIĆ I JUSTINA SUŠAN. Ubijenih bi bilo i više da seljacima Baćine u povlačenju odstupnicu nisu držali naoružani mještani Draževitića. Ove žrtve su jedine od svih stradalih toga dana koje nikad nisu dobile svoje spomen obilježje. Za to nisu bile zainteresirane socijalističke općinske vlasti u Vrgorcu koje su ideologijom bratstva i jedinstva radije htjele zakopati ratnu sjekiru s Dusinom zbog činjenice da su 1944. partizani strijeljali dio pripadnika tamošnje ustaške milicije koje su optuživali za ratne zločine. Radije su se promovirale gospodarske, poljoprivredne teme koje povezuju dvije strane, a povijest se ionako nije mogla promijeniti. Stradali Baćinci su pritom zaboravljeni, a ta praksa je samo olakšala povijesni revizionizam kojemu danas svjedočimo.
TREĆE LIPANJSKE ŽRTVE
Ratne zapljene u vrlo kratko vrijeme su se pretvorile u opću pljačku državne i privatne imovine i krađu svega što se moglo ponijeti. Grupe seljaka iz okolnih krajeva, ali i iz primorja, nahrupile su u grad očekujući priliku da iskoriste situaciju, o čemu piše i Bogdan Viskić koji naglašava kako je zbog slučaja u Dubravi opao moral partizana koji su dozvoljavali pljačke po gradu. Zaplijenjena roba slagala se kod stare škole.
Književnik Ante Franić kao dijete svjedočio je toj sceni: „Kroz zaglušujući žamor i halabuku svjetine odjekivali su s vremena na vrijeme pojedinačni pucnji iz sredine ljudskog kruga… u hrpi je bilo bezbroj smotaka tekstila, bala duhana u listu, kutija s cipelama Bata, koluta svakovrsnih konopa… tu hrpu, stojeći oko nje i sjedeći na vrh nje, čuvaju neki civili naoružani puškama. Na kapama im prišivene velike crvene zvijezde.“ Sav taj materijal opljačkan je ponajviše iz vrgorskih trgovina koje su obijene i „očišćene“ u vrlo kratkom roku. Staklo na vratima trgovine „Bata“ je razbijeno i sve su cipele pokradene. Obijene su brave općinskih i državnih institucija, spaljeni su mnogobrojni spisi i zaplijenjen novac.
Dok se plijenila roba, u kući Jelavića uspostavljen je štab bataljona Josip Jurčević u kojemu se popis osoba koje je trebalo strijeljati, a koji je donesen s Rilića, „pročišćavao“ dodavanjem ili izbacivanjem imena. Bogdan Viskić zapisao je kako je u tome glavnu riječ imala partizanka iz Vrgorca Zdenka Delipetar (kćer jednog činovnika iz Imotskog, stradala na Sutjesci): „Vidio sam kako je Zdenka Delipetar, pušeći cigaretu i smijući se držala listu kandidata za strijeljanje, kojim se je broj popeo na oko 60. Držala je crvenu olovku te bi nakon kraće diskusije podacrtala one koji su kasnije streljani. Ja sam nekoliko puta kod nje, kod Joze Martinca pokušao intervenirati, apelujući na razum i savjest. Jozo Martinac bi slegnuo ramenima, a spomenuta Delipetar bi mi se nasmijala sa riječima: Bolesna Tolstojevština!“
Popis je dakle nastao u Štabu bataljona u suradnji sa lokalnim komunistima. To potvrđuje i izvještaj Štaba bataljona od 17. lipnja komandantu Četvrte operativne zone u kojem se kaže: „…Po dobivenim informacijama, od R.K. Vrgorac, pohapsili [smo] i zadržali u zatvoru 50 špijuna sa žandarima. Poslije konsultovanja između Štaba i R.K. Vrgorac, ustanovljeno je, da između ostalih nijesu svi zaslužili smrtnu kaznu, pak smo konačno zaključili da svi oni koji su aktivno učestvovali u razaranju Narodno-oslobodilačke borbe kao i oni koji su sudjelovali u ustaški pokret na mjesto smo streljali kojih je bilo 30.“ Dakle Rajonski komitet Vrgorca je sudjelovao u izradi konačnog popisa, što tvrde sami partizani u citiranom štapskom izvješću koji su potpisali zapovjednik bataljona Petar Bogunović i politički komesar Nedjeljko Bošković.
Spomenuti popis je očito dobilo više ljudi koji su sudjelovali u napadu, tako da je u kratkom roku lokalni zatvor bio ispunjen sa nekoliko desetaka uhićenika koji tada još nisu znali što će se kasnije događati. Ukoliko nisu našli one koje su tražili, često su uhićivali njihove obitelji koje bi zatekli u kući. U zatvoru se po nekim izjavama tada pronašlo 86 ljudi. Nitko u tom trenutku nije očekivao da će se dogoditi najgore. Čak su uvjeravani da će biti popisani i pušteni. Atmosfera se drastično promijenila kada je iz Dragljana stigao kamion s mrtvim i ranjenim partizanima, ali do popodnevnih sati se ništa nije promijenilo.
U popodnevnim satima je konačno odlučeno tko će bez suda biti strijeljan, dok su ostali pušteni. Određeni za strijeljanje zavezani su u grupe pod dva i upućeni prema groblju. Ante Franić opisuje te događaje riječima: „…nailazi dvoredna kolona od tridesetak ljudi, većinom starijih muškaraca i žena, svezanih ruku po dvoje i međusobno povezanih dužinom dvoreda. Kad dvored prođe pokraj pošte i mimoiđe gimnastičku dvoranu ‘Sokola’, neki od zavezanih povikaše svojim sprovodiocima: rekli ste u ‘Sokolanu’, a na groblje nas vodite! Dvored načas zastane, uskomeša se, neki se trzaju od svoga para, htjeli bi se otrgnuti, neke žene nariču, neke glasno sriču molitve, zazivlju poimence svoje najmilije, neki zapomažu uzvikujući: ‘Ljudi pomozite, spasite ako Boga znate!… Ricane, Stipe, spašavajte!…’ Čujem jedan muški glas također iz dvoreda svezanih: ‘Živio Staljin! Živila Rusija! Živila sloboda! Dolje fašizam!’ Sprovodioci, uspostavivši iznova red (psovkama, gurkanjem, vikom, prijetnjama, pucanjem u zrak), na jedvite jade pokrenuše pobunjeni dvored dalje i povedoše prema Žbarama… Dok je dvored odmicao, začujem dva glasa djevojačka iz malobrojne skupine promatrača: ‘Doli narodni izdajnici! Smrt špijunima! Živila revolucija! Živio socijalizam! Živila sloboda!’“ Franić ističe kako je prestravljen otrčao doma, ali u drugom dijelu knjige prepričao je doživljaje svoga rođaka koji mu je nekoliko dana kasnije ispričao što je vidio na groblju sakriven u grmlju: „…prije pucnjave, dok su u grdnu metežu, međusobno povezani osuđenici, privođeni k zidu i dok se nedaleko od njih postrojavao streljački vod, neki su od nesretnika zapomagali, neki plakali, neki preklinjali, neki glasno molili svete molitve, neki psovali ‘sve sveto na nebu i na zemlji’. Kad je zapucalo, pojedinačni glasovi slili su se u jedan vapijući krik-jauk-urlik iz tridesetak ljudskih grla, nadjačavši prasak plotuna. Jedni su odmah popadali, potežući k sebi i k zemlji one uza se svezane a još nepogođene. Drugi su, još nepogođeni, stojeći na nogama, a htijući pobjeći sa stratišta, nesvezanom rukom mlatarali besmisleno po zraku oko sebe, a svezanom rukom trzali i potezali sa sobom one pogođene i popadale sve dok i sami nisu popadali na one ispod sebe. Zatim – čuli su se tek poneki bolni jauci i pojedinačni pucnji, a nakraju – samo mrtva tišina.“
Ubijeni su tad: JURE ČURĆIĆ, NIKO DELIĆ, JOSIP ERCEG, IVAN ERCEG Matin, IVAN ERCEG p. Mate, VID ERCEG, MARIJAN GREGORIĆ, PETAR GRANIĆ, FILKA HORVAT, FILA HRSTIĆ, JOZA HRSTIĆ, LOVRE HRSTIĆ, PETAR HRSTIĆ, KATA JERKUŠIĆ, IVKA JERKUŠIĆ, MARKO KAPOVIĆ, PERO KOVAČ, ILIJA LOPIN, VOJMIR MAJSTROVIĆ, IVA MARTINAC, ANTE MARKOTIĆ, IVAN MARKOTIĆ, MATE MARKOTIĆ, IVA MATIĆ, MANDA PAKER, VJEKOSLAVA PAVIČIĆ, IVAN PIVAC, MATE RAKIĆ, FRANO ŠABIĆ, JAKOV ŠIMUNOVIĆ i ALBIN VALDAGNI. Ranije tijekom dana ubijen je kod svoje kuće i MIJO MATIĆ pa je ukupan broj strijeljanih bio 32, od čega devet žena. Strijeljan je tad i Mate Jerkušić, ali je preživio krijući se ranjen među poginulima. Grobar Filip Roglić ga je spasio tako što ga je stavio u jedan lijes i odnio u neku kuću, a potom lijes napunio stijenama i potom ga pokopao. Nakon strijeljanja partizani su pozvali članove obitelji poginulih da pokopaju svoje mrtve. Napustili su grad u večernjim satima.
Uskoro su stigli Talijani koji su tražeći partizanske suradnike po Vrgorcu narednih dana također uspostavili svoj teror. Na zgarištima skladišta duhana zatvorili su velikih broj osoba koje su uz pomoć svojih suradnika ispitivali. Dio ljudi su pustili, a dio strijeljali na Maskari. Broj stradalih na Maskari tek će se trebati utvrditi. Vrgorac je uskoro ograđen bodljikavom žicom i zidovima, podignuti su i bunkeri i u grad se moglo ući samo sa propusnicom. Kroz ljeto 1942. Talijani će zbog razbuktavanja partizanskog ustanka na Biokovu provesti više ofenziva od kojih će Vrgorska krajina najgore proći u operaciji „Albia“ u kolovozu 1942. godine tijekom koje će njihovi četnički suradnici strijeljati i zaklati oko 150 Vrgorčana u naseljima na potezu od Majića do Rašćana.
Na mjestu partizanskog strijeljanja u Vrgorcu na dan 15. lipnja 1942., kod zida na Žbarama podignut je uskoro spomenik za 32 žrtve, kojega su partizani nakon ulaska u grad u listopadu 1944. srušili. Nakon raspada Jugoslavije i uspostave neovisne Hrvatske, na istom mjestu je 1993. podignut novi, sličan spomenik kod kojega se svake godine na obljetnicu strijeljanja održava komemoracija u kojoj sudjeluju članovi obitelji žrtava i predstavnici političkog života Vrgorca.
Na vrhuncu ideološkog ludila 1972., nakon pada Hrvatskog proljeća, socijalistička Općina Vrgorac donijela je sramotnu odluku da se 15. lipnja slavi kao Dan komune. Iako će od tada pa sve do raspada Jugoslavije biti tihih opozicijskih glasova toj odluci, mahom među mlađim komunistima koji su se zalagali da Dan komune bude 24. listopada, u čast konačnog oslobođenja 1944., rigidni komunisti su ostali na svome. A kao da same Lipanjske žrtve na Žbarama 1942. i proglašenje Dana komune 1972. godine nisu dovoljna tragedija i zločin sami za sebe, u posljednjih desetak godina revizionističko tumačenje ovih događaja ubacilo je u „eter“ laž da su komunističke vlasti tijekom proslave Dana komune pekli 32 janjca koji simboliziraju 32 ubijena Vrgorčanina 15. lipnja 1942. Kroz moje ruke dosad su prošle tisuće fotografija i novinskih članaka iz vremena socijalističke Jugoslavije, pa i fotografije proslave Dana komune. Zato mogu ustvrditi da takve izjave nemaju osnove. Tko tvrdi drugačije, neka pokaže dokaz.
Zaključno, Lipanjske žrtve 1942. su povijesni događaj, ali one su istovremeno pouka do kakvih teških i tragičnih posljedice mogu dovesti političko sljepilo te ideološke zablude i stramputice. Lipanjske žrtve 1942. nas istovremeno uče kako se jedan takav ratni događaj može iskoristiti za razračunavanja najgore vrste među građanima. Razračunavanja koja možda i nemaju veze ni s partizanima ni ustašama. One nas uče na što je čovjek spreman (sjetimo se samo početka 90-ih kada su se u Vrgorcu također radili razni popisi neistomišljenika, a budite sigurno da bi ih neki radili i danas!). Netko je 15. lipnja 1942. možda stradao zbog svojih loših djela ili jer se nije slagao s ideologijom koja je taj dan bila naoružana, ali prije će biti da je netko stradao jer je trgovac s knjigom dužnika, netko jer se nekome zamjerio ili ga je netko u ovoj maloj zajednici mrzio zbog tko zna kojega razloga. Netko se možda pronašao na krivom mjestu u krivo vrijeme, ali to mu ništa nije značilo jer su u tom revolucionarnom ludilu toga dana stradali i neki koji osobno i nisu imali ništa protiv partizana. Ali ni to im nije pomoglo. Kolo povijesne tragedije se pokrenulo i ništa ga nije moglo zaustaviti. Zato, neka uspomena na 15. lipnja 1942. u Vrgorskoj krajini 21. stoljeća bude događaj na kojemu ćemo učiti kako ne treba raditi, neka bude događaj na temelju kojega će se svaki od nas zapitati što osobno može učiniti da se jedna mala zajednica gradi na ispravnim osnovama i nikad više ne radikalizira do te mjere u kojoj najgore zlo postaje moguće.
Branko Radonić
