Župa Navještenja Blažene Djevice Marije u Vrgorcu objavila je na svom Youtube kanalu snimku emisije Radija Biokovo iz 2006. godine o pjevanju Gospina plača u Vrgorcu. Snimke pjevanja vrgorskih crkvenih pjevača i razgovor sa župnikom fra Petrom Vrljičkom snimila je 2006. urednica i radijska voditeljica Željka Opačak motivirana željom da se baština sačuva od zaborava. Iako se za snimku mislilo da je izgubljena, na koncu je ipak pronađena čime je omogućeno da je čuju svi koji to žele.
Cijela emisija praćena je glasovima vrgorskih crkvenih pjevača, a kroz kratak razgovor fra Petar Vrljičak govori nam o povijesti Gospina plača u Dalmaciji i Vrgorcu koji se počeo pjevati još sredinom 18. stoljeća.
Spjevali su ga tada fra Toma Babić i fra Petar Knežević jer se osjetila potreba da se nepismenim puku na najprihvatljiviji način predoči evanđeoska poruka Isusove muke, smrti i uskrsnuća, kao i boli njegove majke Blažene Djevice Marije. Babić i Knežević su Muku ispjevali u desetercu, a način pjevanja se uskoro uvriježio po dalmatinskim župama, razlikujući se od mjesta do mjesta.
Fra Petar objašnjava kako se u Vrgorcu na Veliku Sridu pjeva Gospin Plač, odnosno djelo „Muka Gospodina našega Isukrsta i Plač Matere njegove“ autora fra Petra Kneževića i to pjevanje čujemo tokom cijele emisije. Prepoznaju se glasovi Drage Erceg, Jasminke Barin, Veljke Žderić i Ivice Markotića.
Međutim, župnik dodaje kako je u Vrgorcu postojao i drugi način pjevanja temeljen na Gospinom plaču autora fra Tome Babića i on se u našoj župi nazivao „buninsko pivanje“, odnosno kantanje. Stari Vrgorčani bi tijekom rada u polju tijekom korizme znali pjevati Muku Isusovu. Najčešće bi se to događalo kada bi se srela dvojica muškaraca i zajedno otpjevali jedan dvostih.
Fra Petar također tumači kako se pjevanje u Vrgorcu razlikuje od imotskog, jer napjev istih riječi u Imotskoj krajini vuče korijen od ilirskog pjevanja, a u Vrgorcu je to bliže primorskom načinu pjevanja u skoro dva glasa. Pjevalo se Za križem starim putovima kroz Buninu na Veliki Petak do 90-ih godina 20. stoljeća, ali kako je bilo sve manje ljudi, župnik fra Ivan Jukić uveo je procesiju kroz Vrgorac s križem i Presvetim oltarskim sakramentom.
Kako bi se očuvalo buninsko pivanje, fra Petar je imao plan okupiti Vrgorčane koji su ga još znali pjevati i dovesti glazbenog stručnjaka koji će pjevanje prebaciti u note. Ali htio je i da se pjevači okupe nakon obreda Velikog Četvrtka te ostanu u crkvi i zapjevaju kako bi se očuvalo pjevanje na usnama, a ne samo u notama.
Ovaj primjer najbolje pokazuje kako vrgorska nematerijalna baština ubrzano propada. Nije dovoljna samo ljubav prema našoj lokalnoj baštini, već je potrebna infrastruktura i struka. Snimak načinjen 2006. godine, a koja je bila takoreći jučer, danas je već pravo bogatstvo koje u trenu nestane. Čak i ako se nešto snimi, a ne arhivira, opet postoji velika opasnost da se izgubi, zaboravi ili nestane, kao što se u ovom slučaju skoro i dogodilo. Kako bi se nematerijalna baština Vrgorske krajine sačuvala, jedini recept glasi: 1. ljubav, 2. struka, 3. infrastruktura i 4. kontinuitet.
Branko Radonić
