Pisali smo o Gospinom plaču u Vrgorcu i buninskom pivanju, a ovdje nastavljamo pričom o jednoj staroj molitvi koja se u vrgorskom kraju molila na Veliki četvrtak.
Ivan Ujević (1858.-1915.) iz Krivodola, otac pjesnika Augustina Tina Ujevića, nakon završavanja Učiteljske škole u Arbanasima kraj Zadra 1878. godine sljedećih je desetljeća radio u školama u Lokvičićima, Vrgorcu, Imotskom, Makarskoj i Splitu. Tijekom učiteljevanja u Vrgorcu dobio je troje djece – Katu, Augustina-Josipa i Antuna-Marijana-Tomu.
Ivan Ujević bio je svestran čovjek. Uz svoj svakodnevni učiteljski posao, bavio se različitim hobijima poput meteorologije, a mnogo vremena je provodio proučavajući narodne običaje Imotske i Vrgorske krajine. Rezultati dijela tih etnografskih istraživanja objavljeni su 1896. godine u „Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena“, koji je izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Pisao je tako o imotskim i vrgorskim narodnim običajima, a od kojih za ovu priliku izdvajamo tekst molitve koja se u Vrgorcu molila na Veliki četvrtak.
Ivan Ujević piše: „Ovaj dan govore mnogi slijedeću molitvicu, te se nadaju za sjegurno spasiti: ‘Dušo grešna, bud’ u vjeri krepna! Kada budeš putovati tijesnim klancim, dugim putim, susrest će te duh nečisti; reć će tebi duh nečisti: hodi k nami, naša dušo! Ti mu božja odgovori: nit sam tvoja, nit ću k tebi. Božja jesam, Bogu hoću. Kad sam bila na onomu svijetu, na Božijem cvijetu, govorila sam na blag danak, na veliki četvrtak sto križića, sto molitvica. Sveti križu, spasi mene! U ime otca itd.’. – Tako to ponavljaju stotinu puta“.
U Vrgorcu se međutim govori ikavica, pa je moguće pretpostaviti da su ili Ujević ili uredništvo zbornika molitvu objavili na tadašnjem standardu ovog glasila, odnosno na ijekavici. Mi je ispod donosimo u slobodnom prijevodu na ikavicu našega kraja, kako je ona moguće i zvučala.
‘Dušo grišna, bud’ u viri kripna! Kada budeš putovat tisnin klancin, dugin putin, srist će te duh nečisti; reć će tebi duh nečisti: ‘odi k nami, naša dušo! Ti mu božja odgovori: nit sam tvoja, nit ću k tebi. Božja jesam, Bogu ‘oću. Kad sam bila na onomu svitu, na Božijem cvitu, govorila sam na blag danak, na veliki četvrtak sto križića, sto molitvica. Sveti križu, spasi mene! U ime otca itd.’.
Branko Radonić
