Žudije, čuvari Kristova groba, postoje danas u brojnim dalmatinskim katoličkim župama, pa tako i u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Vrgorcu, ali s tom razlikom da u Vrgorcu nose naziv „rondari“. Pojam dolazi od talijanske riječi „ronda“, koja u prijevodu označava stražu, ophodnju ili patrolu, odnosno skupinu koja nešto čuva. U ovom slučaju radi se o Isusovom grobu.
Nije poznato otkada rondari točno postoje, međutim, u Vrgorcu se sačuvalo vjerovanje da postoje još od mletačkih vremena (1690.-1797.), što je vjerojatno istina kada se ima na umu talijansko podrijetlo njihova naziva. U Vrgorcu svatko nije mogao biti rondar, a ta dužnost i čast se najčešće prenosila s koljena na koljeno i rondari su i danas članovi starih obitelji vrgorske župe kao što su Markotići, Hrstići, Ercezi, Radonići, Martinci i drugi.
Rondari su u vrgorskoj župnoj crkvi stajali u krstionici (lijevo od ulaznih vrata), odakle su se kretali u stražu za vrijeme Uskršnje polnoćke. Nekoliko minuta prije pomoći rondari bi izašli i postrojili se oko Isusova groba, a u ponoć bi svećenik zapjevao „Glorija in Excelsis Deo“, odnosno „Slava Bogu na visini“. Rondari bi se počeli ponašati kao da je u njih ušao neki strah, a njihov harambaša bi iz svega grla viknuo „mirno“. Nije ih mogao umiriti, već bi svi oni popadali na pod, nakon čega bi se ustali i bježali prema ulaznim vratima crkve. U tome trenutku vjernici su se često umivali vodom koju bi u bocama ponijeli na polnoćku.
Branko Radonić