Marija Raos, udana Starčević, rođena je u na Škuljima, u Vrgorcu 28. ožujka 1942. godine. Otac joj se zvao Mijo (Mišuka), a majka Stana. Imala je tri brata: Dušana, Antu-Ikicu i Miljenka. Srednju učiteljsku školu završila je u Dubrovniku. Kao učiteljica radila je u osmoljetki na Velikom Prologu. Posle nekoliko godina otišla je u Zagreb gdje se udala.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavenske književnosti i komparativnu književnost. Tijekom svog kratkog književnog stvaralaštva surađivala je s književnim časopisima „Kolo“, „Telegram“, „Republika“, „Polja“ i drugima, ali nažalost nije doživjela izdanje svoje prve zbirke pjesama. Da je poživjela, zasigurno bi iza njega ostao plodan knjiženi opus.
Preminula je vrlo mlada, od teške bolesti, u 29. godini života, 31. prosinca 1971. godine te je pokopana na Gradskom groblju na Žbarama u Vrgorcu.
Vesela Raos svjedoči kako je Marija stasom i glasom bila prava kršna dinarka-mediteranka. Stvorena za Coppoline filmove. – Bila mi je u tinejdžersko vrijeme uzor u svakom pogledu, kaže Vesela.
Njezina prva i jedina zbirka pjesama, naslovljena „Bijelo jedro“, objavljena je 1974. godine u nakladi Izdavačkog knjižarskog poduzeća „Mladost“ iz Zagreba, u biblioteci „Suvremeni pisci“, u kojoj je prije njezine izdana i zbirka „Lov na uzvanike“ Tita Bilopavlovića. Korektori zbirke su Marija Molnar, Vera Barić i Sefija Ibrahimpašić. Grafički referent bio je Marijan Bašić, za likovnu opremu zadužen je Irislav Meštrović, a zbirku je tiskala OOUR Tiskara, mehanografija i galanterija NIŠP-a „Vjesnik“ Zagreb. Zbirka se sastoji od četiri dijela naslovljena: Osmijeh ribe, Koraci mrtvih, Značenja riječi i Bijelo jedro. U svakom se nalazi 12 pjesama, odnosno ukupno 48. Cijela zbirka ima 64 stranice.
Ispod prenosimo književnu kritiku zbirke „Bijelo jedro“, objavljenu u Slobodnoj Dalmaciji u prosincu 1974. godine. Autor se potpisao inicijalima V.V.
U rodnom mjestu Tina Ujevića (Vrgorac) rodila se još jedna pjesnikinja, koja je, na žalost, umrla u svojoj 29. godini života, ne ugledavši svoju prvu tiskanu knjigu pjesama, pa prema tome pjesnikinja Marija Raos pridružila se grupi pisaca koji su za svoje kratko vrijeme stvaranja ostavili vrijedna i značajna djela. Knjiga pjesama M. Raos zaista čini jednu cjelinu, sažetu i jasnu. Svaki stih, svaka pjesma odjekuje svjetlom i tamom, čovjekom i prirodom, ljubavi i patnjom, srećom i nemirom. Pjesnikinja je putovala životom i vremenom; sabirući svakodnevne stvari u stih dajući im novi smjer egzistencije, pa zbog toga svega pjesma je cjelovita i jasna bez suvišnih metafora i simbola.
Ipak, pjesnikinja kao da je predosjećala ranu smrt, vječnu šutnju.
„Pripadam ti vodo davljenice, ravnodušno uranjam u tvoje virove kojima ribe nametnuše zakon šutnje“
Ova Citirana pjesma ne trpi nikakve interpretacije, jer toliko je jasna, iako zgusnuta, da svaki čitalac može lako osjetiti njezinu poruku i dubinu. Tu se vidi nadarenost pjesnika kada kaže:
„Naga uđoh u tvoju rijeku, ribe preoštrih zuba optužiše tijelo.“
Svaka riječ u stihovima izbija kao vatra koja nam razara čula, koja daje novi smisao, tu nema naprezanja, lažne retorike, nategnutih doživljaja, sve je to izražajno, sugestivno, ozbiljno i komunikativno. Čovjek razapet između svakodnevnih proturječnosti, pokušava naći svoje konačište u svojoj pjesmi. I nije nikakvo čudo što je Marija Raos „kamenovala“ riječ u pjesmi, jer tako joj se život nametnuo u prostoru i svijetu.
Marija Raos ostavila je zaista vrijedno djelo, ostavila je pisanu riječ koja će trajati, riječ koja natopljena iskušenjima, riječ koja se glasno borila protiv šarenih obmana, maski, i besmisla. I nama je ovakve poezije malo, poezije koja ne bježi od stvarnosti, od čovjeka, od zbilje. Poezija koja je prisutna u životu, koja je prisutna u svakome trenutku, zasigurno će djelovati kao projekcija jednoga čovjeka u prostoru i vremenu. I na kraju da navedemo jednu od najsnažnijih pjesama u ovoj zbirci:
„Korijenjem duboko zaronih u zemlju. Izdanci optočeni munjama sijeku sve poraze.
Ako i ostane bijelo jedro bez galeba rumorom valova pjevat ću prkose.“
U ovu poeziju treba vjerovati, ona je tu, pred nama; živa i presudna. Poezija koja opovrgava svoju logiku u jeziku, svoj iskaz, duh i razum.
Priredio: Branko Radonić