Fra Vinko Šalinović (na Velikom Prologu često zvan i Vicko ili Vice), znameniti je izdanak Vrgorske krajine. Rođen je na Velikom Prologu 6. listopada 1827. godine u plemenu Šalinovića-Kasibića. Smatra se da je završio pučku školu u Vrgorcu, nakon čega je franjevačku gimnaziju pohađao u samostanima u Zaostrogu, Karinu i Sinju, a studij filozofije u državnom liceju u Splitu. Bogosloviju je studirao u Šibeniku i Makarskoj. Kasnije odlazi u glavni grad Monarhije – Beč, gdje je položio ispite iz fizike i matematike i 1863. godine se vratio u Sinj, gdje vrši dužnost profesora u gimnaziji. Od 1865. do 1868. godine, uz posao profesora, Šalinović je bio župnik u Sinju, ali i ravnatelj mjesne pučke škole.
Uz sve te svjetovne i duhovne poslove, fra Vinko je bio i član uprave Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, a za kustosa je izabran 1876. godine. Tri godine poslije postao je i provincijal. U to vrijeme fra Vinko je bio cijenjen, kako unutar crkvene organizacije, tako i od općinskih vlasti. Zbog toga ga sinjska općina 1883. godine šalje kao svog predstavnika u Beč kako bi pregovarao s bosanskom vladom (zajednička austrijska i mađarska uprava) zbog nekih sporova oko granice i ispaše blaga. Vrgorska krajina predlagala ga je za svog predstavnika u Dalmatinskom saboru. Značajan je njegov rad na narodnom preporodu hrvatskog naroda u Cetinskoj krajini, pa je povremeno istupao u novinama. Bio je pod čestim napadima dalmatinskih autonomaša.
Fra Vinko je bio i ljubitelj starina pa se tijekom svog života bavio i prikupljanjem brojnih arheoloških predmeta po cijeloj Cetinskoj krajini, a upravljao je i Arheološkim muzejom u Sinju. U tom razdoblju nadgledao je iskapanje arheoloških nalaza u Čitluku. Istraživao je rimske spomenike, ali i druge arheološke ostatke pronađene u Cetinskoj krajini. Brojnim i raznovrsnim poslovima kojima se fra Vinko Šalinović tijekom svog života bavio možemo pridodati i prevođenje s talijanskog jezika, ali i pisanje brojnih pjesama na narodnom jeziku. Svoje je radove objavljivao u zadarskom Narodnom listu, Katoličkoj Dalmaciji i Nadi. Napisao je cijeli niz pjesama među kojima se posebno ističu one o lokalnim izborima 1868. i saborskim izborima 1870. godine u Sinju pod naslovom: „Pisma o sinjskim izborima miseca ožujka 1868.“ koja je izdana u Zadru 1869. godine, te „Sinjsko-cetinski izbori i ortakluk srpnja miseca 1870.“ iste godine objavljene u Splitu. Tu su i pjesme: „Pisma prigodom svetkovanja VI. stoljeća svetoga Bonaventure“, zatim „U slavu Trogira i Prigodom velike svečanosti druge stoljetnice prenešenja tijela svetoga Ivana Ursinija“ koju je objavio u Zadru 1881. godine. Zanimljiva je i pjesma „Gospi visovačkoj i fra Andriji Kačiću Miošiću“. Prevodio je djela talijanskog pjesnika A. Bacchija.
Sve njegove pjesme bile su lokalnog značenja. Napisao je i knjižicu „Bogoljubnik Marije Presvete od Karmela“ (Zagreb 1873.) ali pod pseudonimom Jedan nedostojni službenik iste Blažene Djevice i bratim Karmelitanski. Preveo je i idilsku pjesmu engleskog pjesnika Tennysonna preko talijanskog prijevoda, koju je objavio 1884. u Zadru i potpisao pseudonimom Enok Ardenić. Fra Vinko Šalinović umro je u imotskom samostanu 27. rujna 1884. godine.
Branko Radonić
