Dvadeseto stoljeće je svugdje u Europi bilo stoljeće modernizacije. Pa tako i u našemu gradiću. A ta modernizacija donosila je za sobom i nestanak ranijeg načina života, odumiranje tradicije i nošnje. Na tu temu se žali i vrgorski dopisnik splitskog Novog doba 1934. godine u članku o stanju u Vrgorcu na tom polju. Članak je vrlo zanimljiv i preporučamo ga na čitanje.
„Kako i po drugim krajevima poslije rata, i ovdje se narod sve više odbija ne samo od svojih starih običaja, nego i od svoje lijepe starinske nošnje. To je znak vremena; ali ne napretka, već vidljivog nazadovanja.
Iako oduvijek siromašan, naš seljak je u prošlosti, prije rata, ipak znao da nekako dovede u vezu kraj s krajem, i da se snadje; troškovi su bili manji, a on ponosniji. On je sam svoje odijelo i obuću pravio od svoga sukna i od kože svojih životinja, i jedina roba koja se seljaku prodavala na našem pazaru bila je indiljana i žutac. Kućna industrija bila mu je mnogo jeftinija; a osim toga ona je odgovarala njegovim ekonomskim prilikama. I to je bilo sasvim u redu. Lijepo je bilo vidjeti našeg kršnog čovjeka i našu stasitu ženu u lijepom narodnom ruhu od starine, što ga je kuća davala.
A, sad? Kupovne čarape i svila, pa čak i puder, pomada za lice i druge stvari, ne samo stoje skupog novca, nego i nezavisnosti čovjeka, ženu ponekada i obraza. A, današnje vrijeme to ni iz daleka ne može da dozvoli. Naša općina ima 12.000 duša, a preko 40 miliona duga. I to je dug najviše zbog tih novih prilika, u kojima se skuplje živi, pošto se narod odbija od starih običaja. To je zlo našega sela, koje treba da se počne liječiti. A to neće izliječiti stariji sa savjetima i opomenama, nego samo mladji, i to primjerom.
Potraje li ovako, to će biti osnovna zapreka da i dalje ne grcamo u teškim prilikama.“
