U raspravama o potrebi osnivanja vrgorskog muzeja u posljednje vrijeme imali smo prilike čuti „argumente“ da ako bi i osnovali muzej, ne bi imali što u njega pohraniti. Konstatacija je nevjerojatno daleko od istine i to ćemo dokazati sa par primjera.
U Arheološkom muzeju u Splitu nalazi se nekoliko eksponata koji su kroz 20. stoljeće na najrazličitije načine iz Vrgorske krajine došli do Splita gdje su pohranjeni i izloženi. Među njima se nalazi veliki željezni mač iz 14. stoljeća za kojega se navodi da je pronađen na području Vrgorca. Zatim, tamo je i željezni vrh avarske ili slavenske trobridne strelice datiran između 8. i 12. stoljeća poslije Krista, a pronađen na području Kozice. Na područje Ravče nađeni su brončana spona, brončana perlica, brassard ili štitnik za ruku pri odapinjanju strijela, brončani saltaleone (cjevasto namotana žica) i ukrasna brončana igla. Međutim, to je samo početak popisa vrgorske arheološke baštine.
Naime, godine 2011. u Gradskom muzeju Makarska gostovala je izložba pod nazivom „Arheološka istraživanja na trasi autoceste u Zabiokovlju i Plini“. Izložba je bila rezultat niza zaštitnih arheoloških istraživanja poduzetih u sklopu izgradnje trase autoceste kroz Imotsku i Vrgorsku krajinu te neretvanski kraj u posljednjih nekoliko godina na području od Grabovca do Eraka. Što se tiče Vrgorske krajine, istražene su gradine i vrtače u rašćanskim Kovačevićoma, Bršćanova Peć i Baba jama, također u Rašćanima, zatim gomile, Jujnovića špilja i tumuli u Kozici, tumuli u Vlaci, Dubravi, Majićima, gradine, tumuli i pećine u Matkovićima u Ravči, tumul u Cripu, crkva sv. Jure u Kokorićima, te drugi lokaliteti u tom selu, potom tumul na Radoviću i lokalitet Opletje u Kotezima.
Dakle, na području Vrgorske krajine istraženo je oko 30 lokaliteta, od čega polovica u užem području oko Vrgorca. Razdoblje nastanka nalaza na trasi autoceste datira se od najstarijih, nastalih otprilike 2500. godina pr. Krista, do najmlađih, nastalih oko 1500. do 1600. godine poslije Krista. Radi se dakle o vremenskom razdoblju dugom četiri tisućljeća koje jasno dokazuje kontinuitet naseljenosti Vrgorske krajine (i okolnih područja) od prapovijesnih razdoblja do danas.
Nemoguće je nabrojati sve vrijedne nalaze koji su se tada našli na izložbi, ali spomenimo neke: kamena alatka iz Košćena u Kozici koja se datira u razdoblje eneolitika i ranog brončanog doba, dakle u razdoblju 2500 – 2300. godina pr. Krista, zatim bikonični vrč iz Jujnovića špilje u Kozici, datiran od 2300-1600 pr. Kr., brončani nož sa zakovicom iz ranog brončanog doba (2300-1600. god. pr. Kr.) i keramički lončić iz srednjeg vijeka nađen u Vukosavima u Dusini, potom srebrna naušnica s dvostrukim kolutastim granuliranim koljencem i namotajima od tordirane žice nađena u Opletju u Kotezima koja potječe iz 14. stoljeća, unikat u Hrvatskoj. U Kotezima je pronađen i srebrni novčić iz vremena Ludovika Anžuvinca (1342. do 1382.). Uz spomenute izloženi su brojni drugi nalazi keramike, novčića, osobnih i svakodnevnih predmeta tadašnjih stanovnika ovog područja.
Radi se o iznimno značajnim nalazima. I prije je bilo dokaza o životu u zabiokovskom području u brončanom dobu, a i kasnom srednjem vijeku, dakle postojali su povijesni parametri, ali nije bilo terenskih istraživanja. Međutim, najnoviji nalazi osvijetlili su razdoblje od kasne antike do kasnog srednjeg vijeka, o kojem se dosad malo znalo u našem kraju.
Gdje su eksponati u međuvremenu završili, nije nam poznato, ali činjenica je da ako želimo otvoriti muzej, u njega itekako imamo što pohraniti. Ne samo što je dosta pronađeno, već će se dosta toga zasigurno i pronaći ako se bude sustavno kopalo. Tako da argument „nemamo što staviti u muzej“ nikako ne stoji i mogu ga izgovoriti samo apsolutne neznalice nesvjesne veličine Vrgorca i njegove povijesti.
Branko Radonić