Puče Vrgorske krajine, u nastavku slijedi malo duža analiza jedne kulturne ustanove koju Vrgorac nema, a trebao bi ju imati zbog važnosti za njegov identitet. Ako ste lokalpatriot, ako vidite svoju budućnost u ovome gradu i smatrate da je kultura važna za neku zajednicu, onda je dobro da ovo pročitate.
Vrgorac ima stoljetnu povijest. Iako je na njegovom prostoru dokazan život ljudi unatrag nekoliko tisuća godina, a nađeni su i kameni ulomci iz rimskih vremena, pisani izvori spominju naselja ovoga kraja u srednjem vijeku. Spomenimo samo neke. Župa Gorska, srednjovjekovna preteča Vrgorske krajine, spominje se u povelji bosanskog kralja Ostoje iz 1409. godine. Par desetljeća kasnije, 1434. godine, u Kreševskoj povelji Jurja Vojsalića navode se vrgorska sela Dragljane, Kozica, Rašćane i Zavojane. Sam Vrgorac spominje se u poveljama aragonskog kralja Alfonsa V. iz 1444. i 1454. i povelji cara Svetog Rimskog Carstva Fridrika iz 1448. godine. U kasnijim vremenima, što se više bližimo sadašnjosti, pisani i slikovni izvori za povijest Vrgorske krajine su sve brojniji, raznovrsniji i informativniji, pogotovo nakon doseljenja naših predaka na ove prostore poslije oslobođenja Vrgorca od dvostoljetne osmanlijske uprave 1690. godine.
Prema mojim dugogodišnjim istraživanjima, arhivska građa iz srednjeg vijeka, osmanlijske, mletačke, francuske i austrijske uprave te obje Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i neovisne Hrvatske nalazi se raštrkana u brojnim domaćim i inozemnim, crkvenim i državnim arhivima – od Zaostroga, Živogošća, Visovca, Metkovića, Makarske, Splita, Zadra, Dubrovnika, Zagreba, preko Beograda, Beča, Venecije, Istanbula i drugih. Osim toga, ogromno bogatstvo materijalne baštine nalazi se na samom teritoriju Vrgorske krajine – stećci, nekropole, granične gomile, staze, kapelice, crkve, gradine, kule, stara gradska jezgra, očuvane povijesne stambene i gospodarske cjeline u pojedinim zaselcima i slično. Bio sam u raznim muzejima prošlih godina gdje sam razgledavao predmete nađene u Vrgorskoj krajini. Kada se gradio naš komadić autoceste arheolozi su svašta iskopali, gledao sam te raznovrsne arheološke artefakte na izložbi u Makarskoj. Tko zna gdje su nakon toga završili. U Vrgorcu nisu, nama to ne treba, nas ne zanima naša povijest.
Ali usprkos svom tom bogatstvu, zvuči zaista nevjerojatno da je povijest Vrgorske krajine znanstveno gotovo u cijelosti neistražena. Dok drugi gradovi već desetljećima, pa i stoljećima, ulažu značajan trud u znanstveno istraživanje i valoriziranje svoje povijesti, Vrgorac je po tom pitanju prazna ploča i takav nije samo danas, već oduvijek. Zaista je šokantno da uopće nemamo znanstvena djela o našoj Gradini ili turskim kulama, da nemamo kvalitetne, stručno napisane povijesne sinteze cijele poznate vrgorske povijesti, da ne izdajemo znanstveni časopis s radovima iz polja povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti, etnologije i tako dalje. A da u tome Vrgorac može itekako doprinijeti nema nikakve dileme. Naša malena zajednica, nastala u ovim zatvorenim surim planinama ima vrlo originalnu povijest, običaje, lokalni govor. Sve je to podložno svakojakim istraživanjima, a ništa od toga dosad nije učinjeno. Izumrli su nam običaji, izumrla nam je nošnja, nestali su nam i stari ljudi bez prenošenja svjedočanstava, a starog jezika je sve manje u svakodnevnom govoru. Pa mi nismo kadri nedvosmisleno odrediti ni imena i položaj svega nekoliko komšiluka koji su činili Vrgorac prije svega 80 godina, a kamoli nešto više!
Kada u Vrgorcu treba saznati neki povijesni podatak ili organizirati povijesnu izložbu onda se zivka i moljaka svega par ljudi koji se kopanjem po arhivima bave u svoje slobodno vrijeme i za svoj novac. I ja sam jedan od takvih. Nikakve institucije zabavljene takvim poslom nemamo, a očito i ne želimo imati. Koja sramota za jedan grad takve bogate povijesti!
U posljednjih deset godina mnogo sam vremena proveo u muzejima, arhivima i svakojakim institutima i fakultetima istražujući našu lokalnu povijest. Učio sam i učim svaki dan. Kroz moje ruke prošli su deseci tisuća dokumenata iz svih povijesnih razdoblja i svaki novi dokument me samo još više utvrđuje u stavu daje došlo vrijeme da konačno učinimo iskorak po ovom pitanju, istražimo svoju povijest i izađemo na pozornicu regionalne i nacionalne historiografije, arheologije i drugih znanosti za koje Vrgorac trenutno gotovo da ne postoji.
A da bi to uspjeli godinama tvrdim da Vrgorcu treba muzej. Ništa takvoga nismo dosad imali, dok su naši susjedni gradovi – Metković, Makarska, Imotski – po tom pitanju daleko odmakli. Oni shvaćaju važnost i vrijednost muzeja dok mi očito ne. Muzej se danas gleda kao trošak, a ne kao ustanova koja ne samo što istražuje povijest, već i čuva identitet naroda u prostoru na kojemu se nalazi. Muzej nije popularan jer ne daje kratkoročnu političku korist ni populističke bodove među biračkim tijelom. Njegov adut je autonomnost i dugotrajni tihi rad. A bi ga se osnovalo potrebna je politička volja i vizija onih koji odlučuju. Bez toga nema ništa i tu se nemojmo zavaravati.
Sve vlasti od Drugog svjetskog rata naovamo u Vrgorcu su bile složne u neosnivanju muzeja. Ne žele ga ni danas. A što smo u tom vremenu od kulturnih ustanova zaista i imali? Ako zanemarimo škole i gradsku knjižnicu sa njihovim specifičnim doprinosima kulturi, profesionalne ustanove za bavljenje ovom djelatnošću bile su: u vrijeme Jugoslavije SIZ za kulturu, a u neovisnoj Hrvatskoj Gradsko kulturno središte. Uz njih i ustanova koja će se uskoro osnovati pod imenom Centar za kulturu i baštinu Grada Vrgorca. Niti jedna od tih bivših i budućih ustanova nije zamišljena kao mjesto koje će istraživati našu povijest i čuvati baštinu te u tom smjeru dati nužan impuls koji za sebe vuče napredak na drugim poljima – prosvjetljivanje stanovništva, poticanje grada znanja, povezivanje visokoobrazovanih ljudi na jednom punktu, turističku valorizaciju, izdavaštvo i slično. Iako danas, više nego ikad, imamo priliku nešto napraviti u tom smislu.
Koja je razlika između muzeja ili ovog novog Centra za kulturu i baštinu što nam ga trenutno najavljuju? Muzej je stručna, autonomna institucija koja se bavi istraživanjem i proučavanjem povijesti, arheologije, etnologije, jezika i drugih znanosti na svome geografskom području. Njegovi djelatnici se, figurativno rečeno, zakopaju u građu, analiziraju, stvaraju, objavljuju knjige, drže predavanja, postavljaju izložbe. Na izložbu koju npr. postave o našoj staroj narodnoj nošnji dovest će te vi ili škola vašu djecu kako bi mogli na licu mjesta vidjeti kako su živjeli njihovi preci, oni od kojih su mališani potekli. U drugom slučaju će nekoga zanimati imena predaka iz njegova rodoslovnog stabla. U trećem slučaju, na primjer, Grad će htjeti obnoviti neku staru zgradu, a muzealci će mu na temelju dostupne povijesne građe izraditi studiju o tom objektu. Kako uopće tražiti novac od nekakvih fondova za obnovu kulturne baštine bez takvih predradnji? Srednjoškolci i studenti će na temelju rada muzeja pisati seminare, stručnjaci izdavati knjige i turističke vodiče, znanstvenici držati predavanja iz raznih polja humanističkih znanosti, prosvjetljivati narod. S druge strane, Centar za kulturu i baštinu, kao i njegov prethodnik GKS, kao i njegov prethodnik SIZ za kulturu, nisu i neće to raditi. Takvi centri koje osnivaju lokalne samouprave organiziraju predstavljanja knjiga, najčešće bez ikakvog kriterija, po principu „tko naleti“, lijepe plakate za predstave, a po potrebi i prikupljaju političke bodove za one koji su ih postavili na to mjesto. Dakle, očekivati od takvih ustanova da će nešto istraživati je iluzorno i smiješno i vrijeđa me kao intelektualca kada mi to kukavičje jaje podvaljuju kao stvaralačku ustanovu i nešto što će učiniti iskorak u bilo kojem obliku. Nije i neće. Maknimo se od amaterstva i palanačkog mentaliteta, znanost je budućnost.
Zato ja predlažem drugo rješenje. Već godinama se radi na obnovi Elezovih kuća, inače smještenih u centru Vrgorca. Radi se o kompleksu od dvije ruševne zgrade s okolišem čiju obnovu već godinama financira Ministarstvo kulture, a uskoro Grad Vrgorac namjerava otkupiti i obližnju tursku Muminovu kulu i cijeli taj prostor pretvoriti u jedan lijep kompleks kojega bi na neki način trebalo privesti namjeni. A gdje ćeš bolje namjene od muzeja?
Moja vizija muzeja kojega gradska uprava ne želi jer ga smatra troškom – iako nijedan grad nije grad bez muzeja – je takva da ga vidim u Elezovim kućama. Na koji način? U većoj zgradi prizemlje bi namijenio za galerijski prostor. Na katu bi bili uredi djelatnika. Predviđam da bi trebala trojica – povjesničar, arheolog i etnolog ili lingvist. Oni bi bili zaduženi istraživati, svaki na svom polju, pokrenuti znanstveni časopis recenziran od znanstvenika izvan Vrgorca, organizirali bi predavanja, terenska istraživanja, prijavljivali svoje projekte na domaće i strane fondove i tako dalje. Istovremeno bi bili nadležni i za turske kule u kojima bi mogli formirati tematske zbirke.
Manju zgradu Elezovih kuća zamislio sam kao mjesto gdje bi se organizirao gradski arhiv, s obzirom da se muzej može registrirati i kao ustanova s arhivskom djelatnošću. Naime, moja iskustva su takva da sam 99% arhivske građe o Vrgorcu našao izvan Vrgorca jer u našemu gradu nema gotovo ništa iz starije povijesti. Sve je u raznim povijesnim razdobljima slano iz Vrgorca jer mi očito nismo bili spremni sami čuvati svoju građu, ili nam to nije bilo bitno. A da i danas imamo što sačuvati u Vrgorcu, u to nema dileme. Pa tako gradska uprava ima sobu gdje čuva arhivsku građu općine/grada od pedesetih godina 20. stoljeća naovamo. Arhivu imaju i škole, razne druge ustanove, katoličke župe, tvrtke, a mnogo toga čuvaju i pojedinci. Ne sumnjam da bi svi oni barem dio te građe ustupili arhivu na katalogiziranje i čuvanje sukladno važećim zakonima koji govore o arhiviranju. Donirali bi i građani, na isti način kako se javljaju meni za potrebe stranice starih fotografija „Vrgorac nekad“. Od državnih i crkvenih arhiva u Hrvatskoj i inozemstvu mogli bi naručiti kopije građe o Vrgorcu koju čuvaju (to rade i drugi) i sve ovo navedeno bio bi početak izgrađivanja arhivske djelatnosti u našemu gradu. Tada bi naši lokalni istraživači imali gdje istraživati, analizirati i na temelju toga izdavati knjige i časopise.
Pokretanjem muzeja s arhivskom djelatnošću bi konačno mogli izgrađivati grad za kojega ćemo ponosno moći reći da je imao dugu i bogatu povijest, jer sve što danas možemo navesti u tom pogledu jest uprti prstom u turske kule, a da gotovo nitko ništa o njima ne zna. Današnja gradska uprava, imajući na svojoj strani veliku, gotovo referendumsku potporu birača te dostupne domaće i europske fondove ima mandat i obvezu napraviti iskorak po ovom pitanju i tako pokazati da su drugačiji od svih prije njih. Ako padnu na ovom ispitu, zaludu onda sve projektne dokumentacije i proračuni. Jer kako bi se očuvao narod, kao što su važna radna mjesta, važan je i njegov identitet, ono što veže veću skupinu pojedinaca u zajednicu. A muzej bi za takvo nešto bio centralna institucija Vrgorske krajine.
Branko Radonić
(Tekst je originalno objavljen na: vrgorac.blog.hr 28. veljače 2018. godine)
