snimio: Jure Divić
Pomalo se privode kraju radovi na uređenju prostorija Gradske knjižnice na drugom katu zgrade bivšega komiteta u Vrgorcu. U posljednjih pet-šest godina napisao sam nebrojene tekstove o tom projektu, lobirao gdje sam god mogao, jer stava sam da je grad ništa bez svojih kulturno-identitetskih ustanova. Meni osobno, kao lokalpatriotu i građaninu, učitelju, istraživaču i znanstveniku, a u krajnjoj liniji i ocu, knjižnica jako puno znači i svjestan sam njezine važnosti i težine.
Projekt je započeo idejom tadašnjeg gradonačelnika Ante Pranića, u vrijeme kada je vršitelj dužnosti ravnatelja bio Jure Divić. Kad nam je Pranić rekao da ondje vidi buduću knjižnicu, već sutradan smo iselili svoje stvari iz prostora nekadašnjih novina u kojima smo djelovali od 2008. godine. Istodobno je SDP, pod vodstvom Saše Šimunovića, ustupio oko 200 kvadrata svojih prostorija i preselio u skromniji prostor na prvom katu. Ovo napominjem da se ne bi shvatilo olako i uzelo zdravo za gotovo, jer nitko danas ne daruje svoje kvadrate, pogotovo u gradu u kojemu kronično nedostaje prostora za djelovanje javnih ustanova i udruga. Kad se otvorila prilika da naša djeca napokon dobiju knjižnicu, nije bilo dvojbe što treba učiniti. Osobno sam u svemu sudjelovao pa govorim iz prve ruke.
Prvotni projekt bio je, za naše prilike, preambiciozan. Računalo se na razne fondove, ali ključni problem bio je vlasništvo. Država nije prepustila zgradu, a bez toga nije bilo moguće kandidirati projekt na ozbiljnije izvore financiranja. Kad je Grad napokon dobio na korištenje drugi kat, odlučeno je krenuti od onoga što je u tom trenutku bilo moguće i ondje urediti knjižnicu. Najviše se oko toga angažirao gradonačelnik Mile Herceg, koji je najavio da bi radovi mogli biti gotovi u nekoliko mjeseci, a to se na kraju i dogodilo.
Kreće se s jednim katom, ali ostaje nada da će knjižnica jednog dana zauzeti cijelu zgradu kako bi ista bila održavana i korištena. Zgrada treba i novu fasadu, krov i druge stvari, ali zasad, za početak je dovoljno. Vrgorac dobiva prostor kakav mu nedostaje: mjesto za knjigu, učenje i boravak, u kojem će nove generacije odrastati uz čitanje, od prvih slikovnica do zahtjevnijih naslova. Mjesto u kojemu će se družiti, sudjelovati na radionicama, učiti jezike, sudjelovati na predstavljanjima pisaca. I to ne jednom godišnje ili nikako, nego kontinuirano.
Obnova prostora bliži se kraju, ali pravi posao tek slijedi: izgradnja ustanove koja će funkcionirati po svim pravilima struke. Predstavljajući knjigu o El Shattu diljem Dalmacije, imao sam priliku vidjeti kako izgledaju dobro uređene gradske i općinske knjižnice i čitaonice, razgovarati s ljudima koji ih vode i znaju koliko takva mjesta znače za zajednicu. Put je, zapravo, već zacrtan, treba ga samo dosljedno slijediti. Knjižnicu treba shvatiti kao dio srca zajednice, dati sebe maksimalno, trudbenički, pa rezultati neće izostati.
Uostalom, Vrgorac ima na što nasloniti takav razvoj. Čitaonice su ovdje djelovale još krajem 19. stoljeća pa do Drugoga svjetskog rata. Prva narodna biblioteka otvorena je 1945., dok je još bjesnio rat, a općinska knjižnica otvorena je 1981. godine djelujući u Narodnom sveučilištu, potom u Tinovoj kuli, da bi kasnije prešla u sportsku dvoranu. Želja je, dakle, postojala cijelo vrijeme. Razlika je u tome što sada prvi put imamo prostor koji toj želji daje stvarnu priliku. Sve ostalo ovisit će o tome kako ćemo tu priliku iskoristiti. Hoćemo li stati na uređenim zidovima ili u tom prostoru stvoriti živu knjižnicu, dnevni boravak grada, mjesto koje se koristi, u koje se dolazi i kojem se vraća. Jer knjižnicu na kraju ne čine ni kvadrati ni police, nego ljudi koji u njoj rade i oni koji je trebaju. Ako se tu stvari poslože kako treba, onda ovaj projekt neće biti samo još jedno dovršeno gradilište, nego početak nečega što je Vrgorcu dugo nedostajalo.
Branko Radonić
