Nikola Maštrović (1791.–1851.) bio je francuski i austrijski vojni zapovjednik, inženjer niskogradnje, diplomat, kulturni djelatnik i dobrotvor, jedan od onih uglednika 19. stoljeća čiji je doprinos dugo ostao izvan fokusa povijesne znanosti. Rodio se 2. veljače 1791. u Makarskoj, u uglednoj obitelji Dujma Maštrovića i Margarite, rođene Ivanišević. Međutim, malo je poznato da Maštrovićeva obitelj podrijetlom potječe iz sela Dragljane kod Vrgorca i da se zapravo radi o Majstrovićima.
Dragljanski Majstrovići nastanjeni su uz Napoleonovu cestu, a njihov zaselak i danas ponosno stoji, premda sa svega nekoliko stanovnika. Upravo je iz tog zaselka potekao Nikolin djed Martin, rođen u Dragljanima, koji se kasnije preselio u Makarsku i ondje dobio sina Dujma, Nikolina oca. Martinov otac također se zvao Nikola, što je u skladu s dugotrajnom tradicijom davanja tog imena unutar roda Majstrović. Smatra se da je prezime nastalo po majstorima bačvarima. Crkvene knjige bilježe ih već 1650., a smatra se da su došli iz smjera susjedne Kozice.
U starim je dokumentima prezime bilježeno u oblicima Majstrovich ili Maistrovich, dok je oblik Maštrović (Mastrovich) postao uobičajen tek uz Nikolu i njegov javni život. Povremeno se javljaju i pogrešni oblici „Majstorović”, koji nisu povezani s obiteljskom starinom, nego s administrativnim propustima i krivim pisanjima povjesničara, na što je u historiografiji u jednom drugom slučaju upozorio povjesničar Stjepan Matković, a na što već godinama upozoravamo i mi. Depopulacija Dragljana nakon 1960-ih raspršila je većinu Majstrovića prema Makarskoj i Splitu, dok su u samome selu ostali tek pojedinci, među kojima se ističe i umirovljeni novinar Slobodne Dalmacije Igor Majstrović. Iz roda potječe i Ivan Majstrović, zastupnik u Dalmatinskom saboru i kasnije senator Kraljevine Jugoslavije.
Rani život, školovanje i vojna služba
Odrastao u Makarskoj, Nikola Maštrović je rano pokazivao sklonost prema tehničkim znanostima. Školovao se u Veneciji, a na zadarskom liceju stekao zvanje inženjera niskogradnje. Kada su 1810. godine napoleonske postrojbe preuzele vlast u Dalmaciji, Maštrović se pridružio vojsci maršala Marmonta. Služio je u Ljubljani, Slunju, Trstu i Veroni, često u ulozi tumača i stručnjaka za infrastrukturu, a zbog hrabrosti u borbama 1814. promaknut je u čin kapetana.
Nakon pada Napoleonova Carstva prelazi u austrijsku vojsku zahvaljujući preporukama princa Eugena Beauharnaisa i generala Lava Nugenta. U njezinu sastavu sudjeluje u operacijama protiv napuljskog kralja, a papa Grgur XVI. odlikuje ga Redom svetog Grgura Velikog. Nugent ubrzo prepoznaje i njegove diplomatske sposobnosti te ga šalje u službene misije u Aleksandriju, Napulj i Marseille.
Otočac – središnje poglavlje Maštrovićeva djelovanja
Godine 1843. Nikola Maštrović, tada pukovnik, napušta bečki komfor i traži premještaj u hrvatske krajeve. Dodijeljeno mu je zapovjedništvo Otočke pukovnije, gdje će ostati do 1849. i steći trajni ugled „oca kraja“. U tom kratkom razdoblju dao je Otočcu civilizacijski zamah kakav se rijetko susreće: organizirao je izgradnju cesta, škola, administrativnih zgrada, uredio središnju ulicu i potaknuo hidrotehničke radove na Krbavskom polju i Gackoj.
Njegov kulturni rad bio je jednako važan. Utemeljio je Otočku kazališnu družinu, koja je na pozornicu postavila djela na njemačkom i hrvatskom jeziku, pa čak i predstavu na hrvatskom znatno prije Zagreba. Bio je ljubitelj glazbe, inicijator koncertnih večeri i stvaratelj društvenog života kakav Otočac dotad nije poznavao.
Humanitarno djelovanje činilo je temelj njegova javnog rada. U godinama gladi otkupljivao je hranu za najsiromašnije, uspostavljao oblike socijalne skrbi i otvorio prvu lokalnu bolnicu. Istovremeno je obnavljao i gradio crkve u Otočcu, Priboju, Vrhovinama i okolici, često u suradnji s armenskom katoličkom zajednicom mhitarista iz Beča, čiju je pomoć stekao osobnom korespondencijom.
Godine 1845. u Beču tiskao je Knjigu gospodina oberstara Maštrovića svojiem Otočanom, moralno-filozofski epistolarni priručnik namijenjen prosvjećivanju pučanstva.
Revolucionarna 1848. ponovno ga odvodi na ratišta sjeverne Italije, gdje se pod zapovjedništvom maršala Radetzkog ističe u borbama i biva promaknut u generala. No Radetzky ga, smatrajući ga previše sposobnim i popularnim, uklanja spletkama te Maštrović 1849. odlazi u prisilnu mirovinu. U Beču, pogođen nepravdom i narušena zdravlja, umire 17. siječnja 1851. godine.
Nasljeđe i povijesna sudbina
Maštrović je bio blizak Jelačiću, Gaju i Preradoviću, a materijalno je podupirao preporodne inicijative uključujući Zoru dalmatinsku. Bio je slikar, ljubitelj knjige i čovjek širokih kulturnih horizonata. Bio je iznimno darovit vojskovođa, diplomat i dobrotvor. Podrijetlom iz Dragljana.
Branko Radonić
