Povjesničar Branko Radonić: Prestanite koristiti naziv ‘Dalmatinska zagora‘, mi smo Dalmatinci kao i svi ostali

U tiskanom izdanju ‘Slobodne Dalmacije’ od 15. listopada i digitalnom izdanju od 16. listopada novinar Vinko Vuković objavio je intervjuu s predsjednikom Društva prijatelja vrgorske starine Brankom Radonićem. Intervju prenosimo u cijelosti u nastavku teksta.

Ne kaže se vrgorački, nego vrgorski. I to je ključno za početak ovoga teksta. Ako se ne slažete, ne dolazite Branku Radoniću pred oči. Alergičan je na takve jezikoslovce. Plikovi mu odmah izbace po cijelom tijelu.

Sad kad smo to razjasnili, da razjasnimo i tko je Branko Radonić. Pokušat ćemo sažeti u nekoliko rečenica. A možda sve stane i u jednu.

Rođen je u Splitu 1985. godine, osnovnu i srednju školu završio je u Vrgorcu, na Sveučilištu u Zadru studirao je povijest i geografiju, diplomirao je temom o osmanlijskoj upravi na području Vrgorske krajine, doktorand je povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu gdje istražuje povijest Vrgorca između dva svjetska rata, predaje geografiju (povremeno i povijest) u OŠ “Vrgorac” i OŠ “Gradac”, Područna škola Drvenik, vodi novinarsku grupu, uređuje nagrađivani list Školska oaza, sudjeluje u pokretanju mjesečnika Vrgoračke novine u kojemu je objavio preko tisuću članaka, bio je stalni suradnik tjednika Makarska kronitka, pokretač je bloga Vrgorska krajina, uređuje internetsku stranicu “Vrgorac nekad”, inicijator je i predsjednik Društva prijatelja vrgorske starine, član je Matice hrvatske, Hrvatskog arhivističkog društva i Hrvatskog geografskog društva, objavio je rad o životu gotovo zaboravljenog…

Okej, okej, neće ovo stati u jednu rečenicu, trebat će nam dvije.

Nagrada na nagradu

Dakle, objavio je rad o životu gotovo zaboravljenog svjetskog putnika Mate Šimunovića zvanog Svjetski, suautor je istraživanja i izložbe fotografija i dokumenata posvećene stradanju Vrgorčana od četnika 1942. godine u talijanskoj operaciji “Albia”, inicirao je i koordinirao vrgorsko gostovanje svjetski poznate izložbe “Anne Frank – povijest za sadašnjost”, suautor je izložbe o ratnom putu vrgorske 3. bojne “Crnostrik”, autor je izložbe posvećene izgradnji odvodnog tunela Krotuša u Vrgorskom polju, postavio je izložbu “Vrgorska poljoprivreda nekad”, organizator je i predavač na vrgorskom dijelu 1. izdanja međunarodne manifestacije “Noć tvrđava”, održao je više javnih predavanja s temama iz vrgorske povijesti i baštine u Vrgorcu i Zagrebu, objavljuje radove u znanstvenim časopisima, pokrenuo je portal Vrgorskestarine.hr, objavio je knjigu “Stoljeća vrgorskog vina i pršuta – Pregled povijesti vinogradarstva, vinarstva, svinjogojstva i pršutarstva Vrgorske krajine“, objavio je knjigu “Vrgorac 1690. – Izvještaj mletačkoga generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Alessandra Molina o oslobađanju Vrgorca od Osmanlija”, nakon deset godina istraživanja, pisanja i uređivanja objavio je i voluminozno djelo “El Shatt – Dalmatinci u pustinji”, suautor je i knjige “Kronika Pučke škole Rašćane 1926. – 1941.”, nagrađen je Plaketom i Grbom…


Neće ovo baš ići, pardon. Trebat će nam i treća rečenica. 

Nagrađen je Plaketom i Grbom Grada Vrgorca 2018., godine, dobio je nacionalnu historiografsku nagradu “Vjekoslav Klaić” za 2020. i 2021. godinu, laureat je Nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2024. godinu, u području društvenih znanosti, a ove godine mu je dodijeljena i Osobna nagrada Grada Vrgorca, uz arhivski rad godinama istražuje i na terenu, skuplja svjedočanstva, fotografije, razglednice i memorabilije, kroničar je svoga kraja i kulturni aktivist te brižan suprug i otac kojega ništa ne može izbaciti iz takta. Izuzev kad netko umjesto vrgorski kaže vrgorački.

Jer, Vrgorac je Branku Radoniću sve. Sve mu je dao, a on mu to svakim svojim danom vraća.

Kuća i polje

– Vrgorac je moj zavičaj, korijen, veza s prirodom, izvor trajne inspiracije. A to su za mene egzistencijalne stvari. Moji preci došli su ovdje tijekom oslobađanja kraja od dvostoljetne osmanlijske vlasti 1690. godine. Isprva su živjeli u Vrgorcu, a potom se spustili na rubove obližnjeg polja Bunina gdje Radonići žive i danas. Majčina strana su Franići, smješteni u selu Vina, na rubu Vrgorskog polja (Jezero), također stigli u Vrgorsku krajinu u slično vrijeme. Jedni i drugi oduvijek su bili poljoprivrednici i radnici u ljutom kamenjaru i poplavljenim poljima što je stvorilo posebnu sortu vrijednih ljudi s izoštrenim pogledom na poštenje i pravdu. Deseta sam generacija Radonića i jedanaesta generacija Franića u Vrgorskoj krajini, s time da su prve generacije bili doseljenici. Sve ove činjenice imaju veliko značenje za mene i stvarno nije bilo teško donijeti odluku da ću tu graditi obitelj i karijeru, usprkos svim teškoćama – govori, a govorio bi i još da ga ne prekinusmo.

Mogao je, sugeriramo mu, iz Splita i Zagreba jednako voljeti svoj rodni kraj i paziti na njega te paralelno s time graditi ozbiljniju znanstvenu karijeru.

– Svatko bira svoj put. Meni je teško zamisliti istraživanje lokalne povijesti bez svakodnevnog kontakta sa živom zajednicom čiju povijest istražujem. Drukčije niti bih mogao, niti bih htio – kaže nam.

Vrgorac je u svakoj njegovoj riječi, na svakoj njegovoj stopi, on je njegov i mač i štit. Tako se ni novinar koji Vrgorac smješta u dalmatinsko zaleđe neće baš dobro provesti.

– U definiranju prostornih obilježja izuzetno mi je važna energija jezika. Smatram problematičnim korištenje izraza “zaleđe” za dalmatinsku unutrašnjost, jer taj dio Dalmacije, prostorno najveći, nikome nije iza leđa. Pogotovo ne danas, kada je cijela Dalmacija uzduž i poprijeko premrežena suvremenim prometnicama. Također problematiziram i naziv “Dalmatinska zagora” jer već desetljećima postoji tendencija, ponajprije u Splitu, da se ovo kulturno i identitetski vrlo raznoliko područje kroz taj pojam stavi u jednu vreću i predstavi kao zasebna regija unutar Dalmacije. Mi Vrgorčani, ali i drugi, osobito Poljičani, odbacujemo takav umjetni posrednik između nas i same Dalmacije. Dalmatinci smo kao i svi ostali. Za moje pretke to je bila zdravorazumska činjenica, no modernizacija Dalmacije nakon Drugoga svjetskog rata, izražena kroz procese industrijalizacije, litoralizacije i tercijarizacije u primorju, stvari je, nažalost, usmjerila prema razdvajanju umjesto prema daljnjem povezivanju obalne i unutrašnje Dalmacije – tumači Branko.

Primljeno na znanje. A sada da čujemo po čemu je to Vrgorac poseban.

Slobodarski duh

– Vrgorac je po mnogo čemu posebno područje. Iza brda, a tako blizu mora. Zadnje selo Vrgorske krajine i prvo selo općine Podgora međusobno su udaljeni svega petsto metara. Planinskim stazama ovaj je kraj stoljećima bio u izravnom doticaju s Makarskim primorjem, s kojim čini jedinstvenu kovanicu s dva lica – veli Branko.

U Vrgorskoj krajini, nastavlja, razvio se osebujan kulturni identitet koji obilježavaju iznimna marljivost u oplemenjivanju nepovoljnog krškog tla te slobodarski duh. Takav je razvoj stvorio i izraženu dinamičnost društvenog života Vrgorca, koja se često, kaže, očituje kroz unutarnje političke sukobe pa su brojni promatrači, još od 19. stoljeća, s čuđenjem primjećivali kako jedna nacionalno, vjerski, pa i klasno homogena zajednica može prolaziti kroz takve političke podjele, dok se istodobno ne uspijeva osloboditi tereta dugotrajnog siromaštva.


– Vrgorac je politički uvijek značio više od svoje brojčane veličine, ali kako se nije uspijevao riješiti siromaštva, a istovremeno je doživljavao snažan demografski rast, bio je bazen iz kojega su se naseljavali Makarsko primorje, Pelješac, dolina Neretve, Split i druga područja. Bazen koji se na kraju dosta ispraznio – gorko će. 

Branko svoj zavičaj dijeli na dva krila, zapadno i istočno, pri čemu je ono zapadno od Drugoga svjetskog rata, osobito od šezdesetih godina nadalje, demografski sasvim opustjelo, dok se središte života i gospodarstva premjestilo na istok, oko samoga grada i okolnih polja.

– Time je nastao pomak ravnoteže od kojega će se Vrgorska krajina još dugo oporavljati – zaključuje.

Ograničene mogućnosti

Bez obzira na njegova nastojanja i sve moguće nagrade koje je dobio, povijest Vrgorca, ističe, dobrim je dijelom neistražena tako da je i svaki njegov projekt uglavnom pionirske prirode. I to daleko od “oltara”, praktično bez ikakve logistike.

– Potrebne su gotovo nadljudske sposobnosti i nepokolebljiva volja da bi se zamišljeno ostvarilo. Istraživanje u dalmatinskim arhivima, u Zagrebu ili inozemstvu, zahtijeva mnogo promišljanja, vremena i financija. Potrebno je raditi dvostruko, pa i trostruko više, da bi se dostigla razina mogućnosti koju ima istraživač u velikom gradu. Osim toga, kada djelujete izvan institucije, onda sve sami financirate. Također, veliki gradovi, Split, a posebno Zagreb, mjesta su odlučivanja. Ako niste u njihovoj blizini, za stolom ili barem kraj stola, kao da uopće ne postojite. Lokalni istraživač upućen je u lokalnu sredinu, a ona danas egzistira bez znanstvenih institucija, u osiromašenim lokalnim samoupravama okljaštrene autonomije. Tek život u malom gradu i volja bavljenja specifičnim zanimanjem poput istraživanja lokalne povijesti najbolje pokazuju koliko je zapravo naša država centralizirana. Ipak, ranije je to bilo još izraženije, autocesta i internet mnogo toga su mi olakšali – naglašava. 

Vrgorac je grad bez znanstvenih ustanova. Nema ni muzeja, kamoli instituta ili arhiva. Ima tek Branka Radonića.

– Grad raspolaže ograničenim mogućnostima s kojima pokušava održavati i obnavljati materijalnu kulturnu baštinu koja obuhvaća srednjovjekovnu utvrdu, osmanlijske kule, polja stećaka, austrougarske zgrade i perivoj, crkve i mnoge druge primjere baštine iz ranih slojeva povijesti. S obzirom na ove prioritete, nije realno očekivati da će u skoroj budućnosti pozornost biti usmjerena i na znanost. Tu prazninu mi u Društvu prijatelja vrgorske starine pokušavamo ispuniti vlastitim projektima. Za njih imamo određenu financijsku podršku Grada i privatnih donacija, kojom nekako pokrivamo troškove tiskara i grafičara, dok je naš rad volonterski – objašnjava.

Brojna publika

Najveći saveznik i podrška u radu su mu građani, sami Vrgorčani.

– Kada sam tek počeo istraživati povijest, mnogi su mi govorili da se tu nema što previše otkriti, a i ako ima, da to građane, opterećene svakodnevnim brigama, ne zanima. No, to jednostavno nije istina. Svaki moj projekt ima brojnu publiku koja mi, čak i kada joj isprva nije sasvim jasno što želim postići, vjeruje da znam što radim i daje mi bezrezervnu podršku. Kada sam na društvenim mrežama pokrenuo projekt “Vrgorac nekad”, s ciljem stvaranja najveće zbirke starih fotografija Vrgorca i Vrgorske krajine, u javnosti je u opticaju bilo uvijek istih dvadesetak starih i stoput kopiranih fotografija, da bi mi potom, u vrlo kratkom vremenu, više od 300 građana ustupilo svoje obiteljske fotografije na skeniranje i obradu tako da sada imam prikupljeno na tisuće vrijednih snimaka koje strpljivo objavljujem na Facebooku. Upravo zbog takvog pristupa 2022. godine dobio sam nacionalnu historiografsku nagradu “Vjekoslav Klaić” za popularizaciju povijesti.

Svatko, naravno, može pokrenuti takav projekt, ne‘š ti mudrosti, ali ključ svega je muka, kontinuirani, višegodišnji i višedesetljetni rad, a na to je malo tko spreman.

Kruna Brankove muke svakako je knjiga “El Shatt – Dalmatinci u pustinji” za koju mu je ove godine uručena HAZU-ova Nagrada za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj. Deset godina je radio na tom djelu, pravi je to poduhvat, 800 stranica herojske borbe, koja bi možda još trajala da jedan od recenzenata Branku nije rekao da u nekom trenutku jednostavno mora stati s istraživanjem te knjigu napokon poslati u tisak. 

– Od travnja prošle godine do danas imao sam 12 predstavljanja u Dalmaciji i jedno u Zagrebu. Svugdje sam na terenu fantastično primljen, a to mi je omogućilo i jedinstvenu mogućnost ostvarivanja kontakta sa živućim svjedocima zbjega. Brojni su mi ljudi pisali, slali zapise i fotografije koji se tiču njihovih obitelji u zbjegu. A sada vam mogu otkriti i da će ta knjiga dobiti i svoj nastavak, čime će cjelina biti potpuno zaokružena, no prije toga moram dovršiti još nekoliko projekata – najavljuje.

Da, logično. Zašto raditi na jednom projektu kad istovremeno možeš raditi na njih nekoliko.

Doktorska disertacija

– Za potrebe svoje doktorske disertacije bavim se poviješću vrgorske općine u razdoblju između dva svjetska rata, dakle prije otprilike sto godina. To mi je posebno draga tema jer kada bih morao odabrati najzanimljivije razdoblje lokalne povijesti za istraživanje, to bi svakako bilo vrijeme stare vrgorske općine, od 60-ih godina 19. stoljeća, odnosno doba Narodnog preporoda u Dalmaciji, pa sve do 1941. godine. Nažalost, arhivi u Vrgorcu su uništeni, a dijelom su stradali i arhivi u Splitu i Makarskoj koji bi mi mogli pomoći, no nije sve izgubljeno. Cilj mi je rasvijetliti ovo izrazito dinamično razdoblje vrgorske povijesti – otkriva.

Ne pitamo ga je li mu teško, jer znamo da je, nego je li mu ikada došlo da digne ruke od svega, a on se smije, je li moguće da novinar baš ništa od ovoga što mu govori nije razumio.

– Vjerujem da svaka osoba od rođenja ima određenu misiju i da je sretna ako je na vrijeme otkrije kako bi joj se mogla u potpunosti posvetiti – odgovara.

Shvatili smo. Branko Radonić sretan je čovjek. A sretne ljudi trebamo više od ičega. 

 – U malim sredinama poput Vrgorca iste se pogreške često ponavljaju u svakoj novoj generaciji. Povijest nam pokazuje obrasce ponašanja, odluke koje su donesene i njihove posljedice. Nagledao sam se donošenja odluka u lokalnoj zajednici koje nimalo ne poštuju prošlost, pa često završe u zamci vlastitog neznanja. Takva društva bez istražene prošlosti zapravo nemaju sretnu budućnost. Nemaju kontinuiteta jer se znanja prethodnih generacija ne prenose na mlade, ne samo unutar obitelji, već i u okviru cijele zajednice, pogotovo kada se planiraju strategije za budućnost. Zajednica tako s dolaskom svake nove generacije postaje tabula rasa koja sama sebe mora ponovno izgraditi, ne koristeći vlastiti potencijal i mogućnost nastavka razvoja postojećeg. Cilj svih mojih projekata je prekinuti taj začarani krug u Vrgorcu. Koliko ću u tome svemu biti uspješan – povijest će pokazati.

Ostavite komentar

o društvu

Društvo prijatelja vrgorske starine je udruga građana, prva organizacija ovakve vrste u Vrgorcu, osnovana radi sveobuhvatnog promišljanja i aktivnog djelovanja na istraživanju povijesti, skupljanju povijesnih izvora, zaštiti materijalne i nematerijalne kulturne baštine i očuvanju lokalnog kulturnog identiteta Vrgorske krajine. Društvo svojim aktivnostima potiče na osnivanje stručno-znanstvenih i istraživačkih ustanova (arhiv, muzej, institut…) ili njihovih podružnica na području Vrgorca koje će sustavno djelovati sa istim ciljevima.

O PORTALU

Portal Vrgorskestarine.hr pokrenut je radi informiranja javnosti o aktivnostima Društva prijatelja vrgorske starine, a pogotovo za popularizaciju povijesne znanosti i neistražene lokalne povijesti Vrgorca. Portal je u cijelosti volonterski projekt.

Prenošenje sadržaja s ove stranice dopušteno je samo uz pravilno navođenje i citiranje izvora.

Autor i urednik: Branko Radonić, prof.

pratite nas

OSTALI PROJEKTI UREDNIKA

najnovije vijesti

OSTANITE U TIJEKU S AKTIVNOSTIMA DRUŠTVA

Izjava o privatnosti – tekst