PANORAMA GRADOVA
Ima malih gradića što su dio slike
prirode: mora i brijega, dio mjesnoga gaja.
a katkada se upiru o sike
i o njih sitne more bije, val bez kraja.
Rodna su mjesta razglednice čitke,
s grobljem, crkvom, zdencem, gradskom česmom,
sa nekom starom dveri, s dvije-tri kule vitke,
pod zvonikom i zvonikovom pjesmom.
Ta mjesta stoje. Ne rastu godinama.
Školji vremena, trajni kao rijeke
ispružene u starim podinama
i svojom sviješću starinske, daleke.
Da se tu umire, ja bih jedva reko,
no život je tih i teče po kalendaru.
Na tijesan prostor živalj tu se steko
i vedro žive uz najmanju paru.
I sama stabla nose pečat ljeta,
a mrki kamen stoljeća se troši.
Oči su starica međa ovog svijeta,
a dječarci svi su redom loši.
I sve tu spava, bašte i dućani.
I ljetopisi pišu se na usta.
I svi su divno jednolični dani,
osim za dernek ulica je pusta.
Imaju mačke, i svoje pse čuvare,
i čemprese, čuvare zaborava.
I spomen čuva prag i klupe stare,
i po sezoni seže divlja trava.
Tako je prisno graditeljstvo malo,
i kućni bršljan ima dušu kuća.
I sve je naskroz u tišinu palo,
i s vatrom čovjek žali svježanj pruća.
Takvi gradići zrcaju kao dobra djeca
u uspomeni, naši, no za nas samo mijena
s pobožnošću se pred njin okvir kleca,
no oni traju isti, lik, i san, i sjena.
I dobro ih je vidjeti tek časak:
sada maleni, nekad tako dugi
za dječji korak; no naš je život prasak,
i vidjevši ih znamo: mi smo drugi.
Mi smo od onih koji u svijet idu.
Iz dosad poznatog pjesničkog opusa Tina Ujevića znamo da se u nijednoj njegovoj pjesmi izrijekom ne spominje Vrgorac. No postavlja se pitanje: je li barem jednu pjesmu posvetio svom rodnom gradu? Postoji li pjesma u kojoj, i bez da ga imenuje, prepoznajemo upravo Vrgorac, njegov ambijent i baštinu?
Prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje, važno je istaknuti kako je Tin Ujević rođen u Vrgorcu samo zato što mu je otac u to vrijeme ovdje bio na službi. Njegova povezanost s Vrgorcem bila je isključivo iskustvena, i to u ranim, formativnim godinama života. U Vrgorcu nije imao rodbinu, baštinu ni obiteljsku povijest. Sve je to bilo u Krivodolu. Nakon što je otišao iz grada, pa se tek kratko vratio desetljećima kasnije, više nije imao kome ni čemu doći. U svom rodnom mjestu je bio stranac. Zato se ovaj grad u njegovim tekstovima gotovo isključivo pojavljuje kroz prizmu osobnog sjećanja. Iznimka su tek pojedine informacije koje bi doznavao od pojedinih građana ili gostiju koji su posjetili Vrgorac.
Govoreći dakle o iskustvu, o usporedbi doživljaja djetinjstva i onoga odraslog čovjeka, prvi put u tom kontekstu s Vrgorcem povezujemo Ujevićevu pjesmu Panorame gradova. Navodi se da je pjesma nastala tijekom njegova boravka u Zagrebu, između 1940. i 1955. godine. Međutim, dosad se nije razmatralo o kojem gradu ona zapravo govori. U analizi koju donosimo u nastavku ocjenjujemo da se bez ikakve sumnje radi upravo o Vrgorcu.
Augustin-Tin Josip Ujević rođen je u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine, od oca Ivana Ujevića, mjesnog učitelja rodom iz Krivodola kod Imotskog, i majke Jerolime Livačić-Markusović iz Milne na Braču. Prema dosadašnjim saznanjima, nakon što je s roditeljima napustio Vrgorac u dobi od pet godina, Tin se u rodni grad vratio još samo jednom, 1925. godine, i to nakon što ga je tamo po kazni uputila beogradska policija. Je li Ujević nakon toga ponovno posjetio Vrgorac, makar i u prolazu, zasad nije poznato.
Panorame gradova nedvojbeno su pjesnikova refleksivna slika zavičaja. Iako nigdje eksplicitno ne spominje Vrgorac, prva je indicija spomen „rodnih mjesta“. I drugi motivski, topografski i emocionalni elementi potvrđuju da se radi upravo o mjestu gdje je Jerolima rodila sina u ljeto 1891. godine.
Grad je u pjesmi definiran kao statični mikrosvijet, prostor djetinjstva i prošlosti, izvanvremenski, netaknut promjenom kroz koju čovjek s protokom godina neizbježno prolazi. Ti su gradovi „školji vremena, trajni kao rijeke“, dok se sve oko njih mijenja. Oni su odraz starinske svijesti, simbol prolaznosti vremena koje, što je paradoksalno, njih ne dotiče. Inače, Vrgorac je jedan od dalmatinskih gradova koji se svojim prostornim rasporedom gotovo nije promijenio od oslobođenja od Osmanlija 1690. godine pa sve do danas. To je čitavo vrijeme grad na vrhu gore, podno stare srednjovjekovne Gradine, okupljen oko glavne ulice Pijace, panoramski sličan na razglednicama starijima od jednog stoljeća, s vizurama koje ni danas nisu bitno drugačije, a pogotovo u doba Tina Ujevića.
Prvi stihovi ukazuju na prostor koji pripada spoju prirode i čovjeka: „Ima malih gradića što su dio slike / prirode: mora i brijega…“. Ova slika savršeno odgovara Vrgorcu, koji je smješten između planine i mora, u unutrašnjosti Dalmacije, odakle se, već nakon kratkog uspona na okolna brda, vidi morsko plavetnilo. Riječ je o prostoru mediteranskog ugođaja uklopljenog u planinski okvir. „Stare dveri“ u pjesmi mogu se prepoznati u Gradini, groblje u Žbarama, gradska česma na Korzu, a Vrgorac je jedan od rijetkih gradova u Dalmaciji koji su sačuvali osmanlijske kule („dvije-tri kule vitke“). Bez obzira na to zastupate li teoriju da je Tin rođen u Dizdarevića kuli ili u Cukarinovića kuli, obje se nalaze podno „zvonika“ i „zvonikove pjesme“, tj. uz župnu crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije. Tin je kao dijete mogao trčkarati po svom susjedstvu oko stare crkve, koja je 1913. godine srušena kako bi na njezinu mjestu bila sagrađena nova. Kod Cukarinovićeve kule postoje i danas turski bunari (zdenci), a bilo ih je prije i više po Vrgorcu. Malom Tinu nisu bili nepoznati. U pjesmi se spominju i jednolični dani te ulice puste, osim u vrijeme derneka (Vrgorac je bio sajmište na sjecištu puteve). Sve su to motivi mediteranskog karaktera koji i danas obilježavaju Vrgorac. Urbano naselje iz Tinovih sjećanja, oblikovano u dalekoj prošlosti, zbog svih navedenih povijesnih i kulturnih elemenata bez sumnje je Vr(h)gorac.
Tin ne idealizira ovo neimenovano mjesto. On ga promatra kroz prizmu vremena, bez patetike. To je svojevrsna duhovna postaja, mjesto mira i stagnacije, ali i vječnog zavičaja, koje Tin doživljava kao sliku, a ne kao življenu stvarnost. Grad gleda očima odraslog čovjeka, s iskustvom, s pogledom nekoga komu je danas maleno ono što je u djetinjstvu bilo „dugo za dječji korak“. To je važna indicija za zaključak da se radi o Vrgorcu u kojem je odrastao, ali možda je u svom rodnom gradu boravio i nakon 1925. godine, barem u prolasku. Bio je tada dovoljno star za reminiscencije odraslog čovjeka smještenog između mladosti i starosti.
U posljednjoj strofi Ujević piše: „no naš je život prasak, / i vidjevši ih znamo: mi smo drugi. / Mi smo od onih koji u svijet idu.“ Na tom mjestu gradić, za koji držimo da je inspiriran Vrgorcem, prestaje biti konkretno mjesto i postaje simbol vremena koje stoji, dok se pjesnik otkida od njega. On mu više ne pripada; ne pripada tišini, ne pripada toj slici svijeta. Pjesma je pjesnikov intimni oproštaj s Vrgorcem kao životnim uporištem. Grad ostaje isti, vječan, zarobljen u vremenu i prostoru, dok je pjesnik nestalan, u vječnoj potrazi , usmjeren prema svijetu i vasionu.
Zaključno, Vrgorac se u pjesmi Panorame možda ne imenuje, ali svakom slikom, ritmom i tonom upisan je u pjesnikov doživljaj prostora i života.
Branko Radonić
