Danas smo Željka i ja bili u gostima kod gospođe Ani Jukić u Splitu. Njezin suprug, Mladen Jukić, porijeklom iz Zavojana, u Splitu je izgradio dugu i uspješnu liječničku karijeru, sve do svoje smrti početkom 2024. godine. Tijekom života, počevši još 1971., pa kroz sljedeća tri desetljeća, stvorio je iznimno vrijednu zbirku umjetnina suvremenih hrvatskih slikara. Gotovo svaki centimetar prostranog obiteljskog stana Jukićevih prekriven je s ukupno 90 djela iz kistova velikana hrvatskog slikarstva. Među autorima nalaze se istinska imena naše kulture: Emanuel Vidović, Edo Murtić, Oton Gliha, Đuro Pulitika, Antun Motika, Ivo Dulčić, Ante Kaštelančić, Antun Masle, Josip Vaništa, Miljenko Stančić, Vasilije Jordan, Ljubo Ivančić, Josip Botteri Dini, Jakov Pavić i drugi. Tijekom kratkog posjeta gospođi Ani bilo je nemoguće temeljito razgledati cijelu ovu izuzetnu zbirku u koju je Mladen ulagao svaki slobodni novac. Materijalna dobra nisu mu bila važna već samo ta divna kolekcija, koju je nekoliko mjeseci prije smrti predstavio javnosti u Galeriji Vidović na izložbi naslovljenoj „Blago iz splitskog tinela“.
Kao što sam već spomenuo, Mladen je bio zavojansko dite i rodnom kraju se uvijek rado vraćao. Tijekom rata Talijani su mu zatvorili oca, a nakon rata obitelj je, trbuhom za kruhom, otišla u Osijek, da bi se na koncu skrasili u Splitu. Tamo je Mladen stvorio obitelj, karijeru i zbirku. Slike je kupovao do devedesetih, a kada su ga pitali bi li danas mogao stvoriti takvu kolekciju, odgovorio je da bi to bilo vrlo teško jer živimo u izrazito materijalističkom vremenu. Nekad bi umjetnici pravim kolekcionarima dali popust ili mogućnost plaćanja na rate, a slike nisu bile jeftine, ali su bile dohvatljive.
Baš me oduševila zbirka Mladena Jukića, a bila je za mene pravo iznenađenje. Naime, gospođa Ani je uspostavila prvi kontakt i to sa Željkom telefonski u Turističkoj zajednici i kod nje smo stigli iz drugih razloga, nevezanih za zbirku, A o tome ću uskoro pisati više.
Za kraj, hvala zavojanskom sinu Mladenu Jukiću za bogatstvo koje je ostavio svome Splitu i svojoj obitelji. Žao mi je što ga nisam imao priliku upoznati. Stvarno se nadam (i vjerujem) da će jednoga dana neki od njegovih potomaka na temelju ove vrijedne zbirke otvoriti veliku galeriju. Pa neka kroz nju živi uspomena na ovaj vrijedni zavojanski izdanak i njegovu pasioniranost.
Branko Radonić
