U studenom 2024. godine Leksikografski zavod Miroslav Krleža iz Zagreba objavio je Leksikon utvrda Hrvatske, bogato ilustrirano izdanje o utvrdama, kaštelima, gradinama, tvrđavama i gradištima u Hrvatskoj. Na 820 stranica i 1075 članaka autori sustavno i abecedno opisuju hrvatske utvrde podignute tijekom srednjega i ranoga novog vijeka, dakle od pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. do Žitvanskog mira 1606. godine. Na kraju se nalazi i koristan pojmovnik. Ovo voluminozno djelo rezultat je višegodišnjeg vrijednog rada uredništva koje su činili povjesničari Krešimir Regan i Vlatka Dugački, zajedno s brojnim suradnicima diljem Hrvatske i u Leksikon se slilo more znanja stečenog tijekom jednog stoljeća, nakon što je 1920. Gjuro Szabo objavio prvi leksikonski prikaz hrvatskih utvrda Srednjovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji.
U Leksikonu se kroz tri stranice (716.-718.) proteže tekst o Vrgorcu u kojem se opisuje historijat Gradine od srednjeg vijeka do današnjeg stanja, opisuje se kula Avala i spominju ostale vrgorske kule. Članak je ilustriran s pet fotografija.
Navedeni tekst, nažalost, pati od klasičnih boljki kakve se mogu pronaći u nebrojenim tekstovima o povijesti Vrgorca i njegove baštine od Drugog svjetskog rata naovamo. Prva od njih je smještanje Vrgorca u tzv. „Dalmatinsku zagoru“. Regija toga imena u stvarnosti ne postoji iako se ime uvriježilo u politici i medijima. No, postoji povijesna cjelina zvana Zagora koja obuhvaća kopneno područje iznad Splita i Trogira, dok se ostatak unutrašnjosti Dalmacije dijeli na granične krajine među kojima je i Vrgorska krajina. Puno štete u ovom pitanju nanijela je izložba „Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja“ otvorena u Klovićevim dvorima 2007. godine, uz pripadajući katalog, jer umjesto da su se tada ispravljale krive Drine naslijeđene iz bivše Jugoslavije, cijela unutrašnjost Dalmacije se počela još drastičnije uzimati zdravo za gotovo kao jedinstvena regionalna cjelina zvana “Dalmatinska zagora”, usprkos značajnim razlikama među pojedinim područjima i činjenici da krajine dalmatinske unutrašnjosti gravitiraju prema primorju, a ne jedna prema drugoj i nemaju međusobne veze. Takav maćehinski odnos se međutim nije dogodio za obalnu i otočnu Dalmaciju pa logično ne postoje regije Dalmatinsko primorje i Dalmatinsko otočje jer bi to bila prazna imena, bez značenja na terenu. Zato je naziv unutrašnjost Dalmacije puno labaviji i komotniji u smislu geografskog smještaja, bez političko-stereotipnih pretenzija izdvajanja ovoga područja iz Dalmacije, odnosno bez ambicije da se unutar povijesne regije Dalmacije stvara neka nova regija, kao posrednik između nje i njezinih graničnih krajina, odnosno kao svojevrsni tor za sve što nije na moru. Činjenica je da je u glavama dijela splitske politike i medija još uvijek snažno prisutna linea Nani, ali to ne bi trebalo ograničavati znanost u pravilnom nazivanju i definiranju prostora o kojem je riječ.
Ali i u takvoj praksi trpanja cijele unutrašnjosti Dalmacije u jednu vreću kroz „Dalmatinsku zagoru“, u ovom Leksikonu postoje stanovite razlike u pristupu. Tako se za Vrgorac već u prvoj rečenici navodi da je u „Dalmatinskoj zagori“, ali to se na primjer ne radi za opis utvrda u Imotskom i Sinju. Vrgorcu je nažalost već odavno namijenjen status „nedođije“ bez lokalnih stručno-istraživačkih institucija koje bi sustavno istraživale i definirale ovaj prostor. Ne čudi zato da je takva skandalozna praksa postala sasvim normalno opće mjesto koje možemo vidjeti i u drugim izdanjima Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, na što smo od 2020. naovamo više puta upozoravali.
U navođenju Vrgorca kao dijela „Dalmatinske zagore“ ne pomaže ni činjenica što autor članka u Leksikonu smještaj vrgorskog područja detaljizira kroz Zabiokovlje. Istovremeno nigdje se ne spominje povijesni i geografski termin Vrgorska krajina, što pak nije promaknulo u člancima o Imotskom/Imotskoj krajini i Sinju gdje se uredno navode Imotska krajina i Cetinska krajina. Štoviše, Imotska krajina je dobila poseban tekst o njezinim kulama koji prethodi članku o Imotskom. I tako je Sinj u Cetinskoj krajini, Imotski je u Imotskoj krajini i središnjoj Dalmaciji, a Vrgorac je u „Dalmatinskoj zagori“, odnosno pobliže rečeno Zabiokovlju (bilo bi bolje koristiti pojam Biokovlje ili biokovsko područje). Od Vrgorske krajine ni traga ni glasa.
Nadalje, autor članka piše kako se Vrgorac nalazi na „sjevernom rubu Vrgoračkoga polja“. Krško polje toga imena ne postoji niti je ikada postojalo. Postoji Vrgorsko polje, u mletačkim i austrijskim izvorima redovito nazivano Lago di Vergoraz jer mu je Vrgorac u tim vremenima bio najbliže i najveće upravno središte. Lokalno stanovništvo kolokvijalno ga naziva Jezero jer je do melioracijskih radova 1938. i probijanja odvodnog tunela Krotuša/Marićevac te kasnijih melioracijskih radova 70-ih godina 20. stoljeća dobar dio godine bilo pravo jezero. Za to ime vezani su još neki nazivi vidljivi na starim kartama poput Lago di Saschero, Jeser te Gesero o lago di Vergoraz. Jezerskim karakteristikama polja svjedoči još jedna verzija njegova imena koja se službeno koristila prije melioracije – Vrgorsko jezero. Dostupni arhivski izvori su svemu tome nedvojbeni dokaz.
Nadalje, izdavač Leksikona još je 2020. upozoren da je korištenje pridjeva vrgorački, koje se ponegdje, kao u slučaju ovoga polja, pretvori u toponim – pogrešno jer su Vrgorčani kroz povijest pa sve do danas svoju krajinu nazivali Vrgorskom, a pridjevsku izvedenicu od imena Vrgorac – vrgorski. Dovoljan je samo letimičan pogled na arhivske izvore, literaturu (Vrgorska krajina autora fra Vjeke Vrčića iz 1972.), internetsku praksu danas i drugo da bi se to utvrdilo. Jer, iz imena grada na vrhu gore – Vrhgorca – logično proizlazi pridjev vr’gorski, a ne vr’gorački. Potonji je nametnut izvana, odnosno nije se razvio u samoj zajednici koju bi trebao opisati.
U povijesnom dijelu teksta o starom Vrgorcu navodi se da je bio sjedište Gorske županije, iako nema nikakvoga razloga mijenjati izvorni naziv ovoga područja u srednjem vijeku, a to je župa Gorska, odnosno Gorska župa. Navođenje da je Vrgorac prvi put spomenut 1419. kada je u gradić stigao dubrovački poslanik Šimun Bunić i tu posjetio vrgorskog gospodara vojvodu Pavla Jurjevića i njegovu braću se ipak treba uzeti sa zrnom soli. Bunić je boravio u Jeferzahu, što je ime koje može ali i ne mora označavati Vrgorac. Ne bi bilo loše da se na neki način naznačila ta dvojba. Bilo bi dobro da se u tekstu navelo barem neke od povelja iz sredine 15. stoljeća u kojima se spominje Vrgorac.
Utvrda Gradina je u članku dosta detaljno opisana i naglašena su tri dijela objekta: visoka kula, utvrda i predulaz. Šteta je što se nije spomenuo naziv Grad koji su Vrgorčani dugo koristili za ovaj utvrđeni kompleks (što je vidljivo u arhivskim izvorima), dok danas isključivo koriste naziv Gradina. Vrlo je zanimljivo mišljenje da je središnja kula, koja danas ima dvije etaže, izvorno mogla imati još dvije i na vrhu piramidalni krov. To je svakako teorija koju vrijedi detaljnije razmatrati i istraživati. Na Boucautovu crtežu Vrgorca iz 1690. i Justerovom crtežu Vrgorca iz 1708. vidljiva je dominacija glavne kule nad utvrdom, što potvrđuje stav da današnjem stanju kule nedostaje pokoja etaža, ali na navedenim crtežima nema krova, već se tu nalazi krunište.
Što se tiče kule Avale, tekst ne objašnjava očiti problem s kruništem. Naime, činjenica je da je na više crteža iz mletačkog vremena na Avali prikazan stožasti krov. Recentnom obnovom utvrde otprije dvadesetak godina dodano joj je krunište (institucije kažu da je obnovljeno, odnosno da je krunište oslobođeno), a krov zanemaren kao da je njegovo postojanje samo teorija, odnosno kao da nije vizualno vidljiv na crtežima Vrgorca iz 1690. i 1708. godine. U tekstu nažalost nije navedeno ni značenje pojma Avala u smislu uzdignutog položaja, što je šteta obzirom na činjenicu da se uz tekst odmah nalazi i fotografija same građevine kao i druga fotografija gdje je Avala uhvaćena u kadar odmah uz Gradinu s pogledom na Vrgorac.
Punopravni dio osmanlijskog obrambenog kompleksa Vrgorca uz Gradinu i Avalu čine i osmanlijske kule koje su u tekstu također spomenute, ali tu je primijećeno terminološko lutanje pa se za neke kule koristi njihov izvorni osmanlijski naziv (po turskim vlasnicima), a negdje se navode kasniji nazivi, a negdje oboje. Tako uz Cukarinovića kulu stoji i njezin kasniji naziv Fratarska, za Dizdarevića kulu se koristi samo naziv Kapetanovića kula, za Šabića kulu koristi se naziv Pakerova kula koju građevina nosi po prezimenu vlasnika u 20. stoljeću, dok se Mumina kula naziva samo izvornim imenom. Također, bilo bi puno logičnije koristiti ujednačene izvorne nazive kao što su Cukarinovića, Dizdarevića, Mumina, Šabića kula, umjesto Cukarinovićeva, Dizdarevićeva, Muminova i Šabićeva. Nadalje, u Vrgorcu još nije razriješeno pitanje tzv. Raosove kule, odnosno radi li se uopće o osmanlijskoj kuli i koja je točno njezina lokacija.
I na koncu, za razliku od nekih drugih utvrda u Leksikonu koje su ilustrirane lijepim, osunčanim, svježim i profesionalnim fotografijama, vizure Vrgorca – a koje su predstavljene panoramom Gradine te fotografijama Avale, Dizdarevića, Šabića i Mumina kule – imaju lošiju kompoziciju i općenito su manje privlačne nego brojne druge u ovom izdanju. Neke su snimljene kasno popodne, neke za oblačnog vremena. Da je uredništvo Leksikona provelo minimalna, petominutna istraživanja na internetu moglo je pronaći daleko kvalitetnije fotografije nastale u izvedbi Društva prijatelja vrgorske starine, Turističke zajednice grada Vrgorca i vrgorskog fotografa Saše Peterkovića. Iz tih fotografija bi se mogao steći puno bolji dojam o ovim povijesnim građevinama i njihovom okolnom prostoru nego je to moguće s postojećim fotografijama koje su objavljene u Leksikonu. Također, dostupne su i stare fotografije Gradine i ostalih objekata koje su mogle biti vrijedan doprinos članku, kao u slučaju brojnih utvrđenja u Leksikonu. Ovaj slučaj još jednom potvrđuje koliko je važna suradnja nacionalnih institucija poput Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i lokalnih ustanova i strukovnih udruženja koji imaju sjedište u Vrgorcu i što je još važnije, imaju rezultate na polju koje knjige poput Leksikona obrađuju.
Zaključno, tekst o Vrgorcu predstavlja vrijedan je doprinos Leksikonu utvrda Hrvatske, jer je Vrgorac ovim izdanjem, za razliku od brojnih prethodnih nacionalnih historiografskih projekata, napokon dobio zasluženi prostor. Iako kratak, tekst je informativno bogat, unatoč prethodno navedenim nedostacima. Znanstveni pristup, prepoznatljiv u gustom tekstu, što je i standard pri pisanju za leksikonsku formu, mogao je biti obogaćen suptilnijom lirskom notom. Stilska zaigranost, ritmičnost i slikovitost izraza, čak i u nekoliko rečenica, dodatno bi pridonijele čitateljskom uživljavanju u temu. Posebice bi to bilo učinkovito u dijelovima koji se odnose na stoljetni strateški položaj Vrgorca na sjecištu puteva prema okolnim krajevima u širem regionalnom kontekstu. Takva kratka, ali sugestivna objašnjenja znatno bi unaprijedila razumijevanje prostora i objasnila zašto su sve vlasti od srednjeg vijeka do danas, u ratu i miru, kroz promjene društvenih i drugih okolnosti, očuvale, nadograđivale i naseljavale Vrgorac.
Branko Radonić
