Zato što “Dalmatinska zagora” ne postoji. Naime, u mojoj borbi s vjetrenjačama po pitanju nepostojeće „Dalmatinske zagore“, leksikograf Vlaho Bogišić mi je lani skrenuo pozornost na memoare maršala Augustea Marmonta, a nedavno me podsjetio na njih. Slavni francuski maršal Auguste Marmont (1774.–1852.) bio je vojni zapovjednik Dalmacije (1805.–1809.) i guverner Ilirskih pokrajina. Gradio je ceste, unaprijedio prosvjetu, pokrenuo novine Kraglski Dalmatin. Bio je Vojvoda Dubrovnika i pisac memoara.
Vlaho Bogišić ispravno navodi kako se u prijevodu Marmontovih memoara, pisanih u 19. stoljeću, spominje „Dalmatinska zagora“. Ni manje ni više nego „Dalmatinska zagora“, s velikim „D“ i malim „z“. I bio je u pravu. „Dalmatinska zagora“ se spominje u prijevodu Marmontovih memoara. Ali, ovdje je ključna riječ: „prijevod“.
Kako u svojoj biblioteci posjedujem hrvatsko izdanje prijevoda memoara, iz pera Frane Barasa, tiskano u Logosu 1984., odmah sam krenuo provjeriti o čemu se radi. Jesam li u 2025. demantiran od strane samog slavnog maršala i graditelja cesta Marmonta?
Prvo što sam napravio jest otišao u indeks toponima prijevoda kako bi utvrdio gdje i koliko puta se pojam „Dalmatinska zagora“ spominje u knjizi. Odgovor glasi: samo jednom, dok se Dalmacija spominje na desetke puta. To je bilo prvo zrnce sumnje u mom istraživačkom mozgu. Onda sam otvorio 215. stranicu gdje se DZ spominje i tamo doslovno piše: „Unutrašnjost, onaj dio koji se naziva Dalmatinska zagora…“ I stvarno, „Dalmatinska zagora“.
No, moje dosadašnje iskustvo s prijevodima povijesnih izvora me uvijek navodi na skepsu. Naime, ova knjiga je prevedena 1984., u vrijeme bivše Jugoslavije, kada se pojam „Dalmatinska zagora“ i udomaćio. A prevoditelj, ma što tko govorio, teško u svom radu može izbjeći vrijeme u kojem živi. Pogotovo neke stvari koje se u tom vremenu uzimaju zdravo za gotovo.
I zato sam se vratio francuskom izvoru, istom onom kojega je Baras koristio u izradi hrvatskog prijevoda. To se izdanje zove: Mémoires du duc de Raguse de 1792 à 1832, tiskano u Parizu 1857. godine. Jedna rečenica na 433. stranici djela glasi: „L’intérieur, ce qu’on nomme la Morlachie“ ili u prijevodu: „Unutrašnjost, koju zovu Morlakija…“ dakle, ne „Dalmatinska zagora“.
Morlakija, koju je svojim Putom po Dalmaciji 1774. opisao i europskoj javnosti otkrio Alberto Fortis odnosi se na uglavnom slavensko stanovništvu unutrašnje Dalmacije, simbol neukroćene slobode i zanimljivih običaja. Međutim, iako se Fortisova i Marmontova „Morlakija“ uglavnom poklapaju s područjem koje neki danas neispravno nazivaju „Dalmatinska zagora“, ne radi se o sinonimu. I „Dalmatinska zagora“ iz prijevoda Marmontovih memoara nije Marmontova nego prevoditeljeva iz 1984. Točno kako sam i ocijenio u početku. Ovaj slučaj lijepo pokazuje kako je u istraživanjima ove vrste uvijek potrebno konzultirati izvore i ne uzeti ničiju tvrdnju zdravo za gotovo.
Branko Radonić
