U splitskom listu „Dan“ objavljen je 1905. nepotpisani članak na temu žalosnog stanja putova u Vrgorskoj krajini. Autor iskreno žali stanovništvo, a vrlo je kritičan prema njegovim političkim predstavnicima. Tekst prenosimo u cijelosti, u originalu.
Vrgorska krajina.
Uzeo sam žalostan pero, da koju rečem o toj krajini, koja je na me žalostan utisak ostavila, kada sam se od nje odijelio. Ne pišem, da obružim Vrgorac i njegovu krajinu, Bog mi je svjedok, ni da koga uvrijedim, nego da rečem istinu i iznesem ljute rane, pak poznavajući ranu, ne bi li smo joj našli lieka. Sve danas koraca napred u svemu, a ne da Bog da Vrgorac i njegova krajina bude ići u svem natrag, u nevolji, jadu i žalosti napred. Iznieti ću najprije u kratko zapuštenost i nevolju, pak onda kako bi se dalo pomoći, a neću slušati onog poznatog fisiokrata, koji no reče: „Laissez faire, laissez passer, le monde va e lui mème“ t. j. pusti neka se radi, neka ide, sviet ide sam od sebe, jer se bojim, kada bi Vrgorac i Vrgorsku krajinu premučao – a drugi vidim, da o tome uprav šute, jer ih valjda strah – sagriješio bih, mislim, pred Bogom i narodom, jer Vrgorac i Vrgorska krajina sama od sebe ide iz zla u gore.
Za napredak i procvat svakoga naroda nužni su putevi. Što je za život žila kucavica, to je za narod put. Put mu nosi prodaju, a donosi kupovinu, on mu skraćiva putovanje, a i za zdravlje nije mu zadnje. Ne daj ti narodu puta valjana, ako ćeš ga bolje sgnječiti i podjarmiti. Korist puteva svak uvidja. Svak priznaje, za to se i radi, nu u Vrgorskoj krajini toga nema. Ima cesta koja vodi od Makarske, Vrgorac, Metković itd. to vam je sve. A sela? Ništa. Kozica pute nema uredna, a tik je cesta, Zavajane nešto malo, Ravča isto. Dusina ne zaostaje. Dočim Poljica, Mijaca, Stilje, Prapatnice, Orah imaju takove pute što ih spaja sa cestom i Vrgorcem, da i magare može lahko polomiti nogu, ne stane li spretno izmedju škripi. Taj vukodlački put mnoge je opametio da ne idu brzo, te da ne gledaju putem ni gore ni desno ni lijevo nego da pokunjene glave stupa kao da mu je ćaća umro. A tim Vam putem prolaze ne samo spomenuta sela, nego i neki dio Hercegovine, osobito zimi, kada im voda prepriječi put preko polja Rastoka. Kakav je taj put, to najbolje znaju c. k. oružnici i financijalne straže kada noću idu u službu, te moraju glavu nositi u torbi, e se ne ukinu. Zadnje vrijeme kad sam čuo, mal da ne zaglavi vlč. Ceresatti, kada mu konj pade i on s njime, a opet tu ne davno čujem da je Pošt. Otac Kačić-Peko s konjem pao i ruku skršio. Takovi su puti, da ni misnik nije slobodan nositi sv. Poputbinu bolesnicima, bojeći se, da se ne skrši. Jedini što je bio zaslužan za to, bio je načelnik Frane Franić. Od kada on ode i ono što se je bilo popravilo sve se zatrpalo i izrovalo. Zadnje vrijeme t. j. ove godine vlada dala, da se štogod poprave, ali toliko je dala, da se nije moglo uraditi skoro dobar par metara puta. Obćina – poznata cijelom svijetu – nigdje mukaeta za pute. Što nju to briga? Glavari se seoski pravdaju, da im obćina ne zapovijeda, stoga i oni lijepo šute. O glavarima uobće, a možda bude koja iznimka, ljudi su udobna življenja. Misle, da su veći nego kralj u Beču, a za rad i dobro sela ne tare ih briga. Kada dodju u varoš Vrgorac misle, da im se svak mora klanjati i da svak u njih gleda kao u konja kraljevića Marka, osobito pako kada su s načelnikom. Lugari, to su vam obćinski žandari, a više-manje svuda jednaki. Da vam je vidjeti same obćinske vijećnike! Male paše i spahije, koji u selu hoće da su ministri. „Mi ćemo to učiniti“, to je njihova; dočim kada su u obćini osobito pri glasovanju: „mi kao i gosp. načelnik“ a puti neka stoje. Najneradišnija obćina, što ih ima, to vam je vrgorska. Može se reći, da u neradu uprav napreduje; stoga je li čudo da puti ne valjadu? Koliko će Bogu davat razlog obćinska uprava! I narodu bi imala, ali jadan narod nepodučen šuti!
Priredio: BR
