Povijest modernog Vrgorca je istovremeno i povijest rušenja svega onoga što je naslijeđeno od generacije ili dvije prije. Neke od velebnih građevina koje su u našemu gradu u jednom trenutku bile izgrađene i zabljesnule, već u sljedećem, izumiranjem izvorne obitelji ili promjenom političkog sustava su srušene, bez da je i sekunda potrošena u razmišljanju kako ih očuvati. Neki objekti su i znatno izmijenjeni pa je tako narušen njihov izvorni izgled, a neki bili u ruševnom stanju pa su ljudi samo dovršili ono što je priroda započela. Primjera je nažalost mnogo.
Nekada je postojao Dom kulture/kino pa su na njegovom mjestu izgrađeni pošta i sud, kao da sve te institucije nisu mogle paralelno funkcionirati na različitim lokacijama. U Drugom svjetskom ratu zapaljena su dva monumentalna fino zidana austrijska skladišta duhana i od njihova kamena je na istoj lokaciji izgrađena zgrada „Braće Rakić“. Srušen je također stari austrijski sud. Na mjestu Golubinke izgrađen je Dom Imakulate. Stoljetna stara župna crkva je odlukom župljana srušena i na njoj je izgrađena nova, iako je bilo prijedloga da se nova izgradi kod današnjeg groblja na Žbarama. Da je to napravljeno, Vrgorac bi imao dvije crkve od kojih bi jedna bila stara više stotina godina i kao takva bila dragulj naše kulturne baštine. Izgradnjom nove crkve nestalo je i staro groblje. Zgrada Režije u parku znatno je izmijenjena dogradnjom balkona 90-ih godina 20. stoljeća, a odnedavno su u prizemlju izgrađene moderne betonske stube čime je uništavanje izvorne vizure zgrade samo nastavljeno. Uništen je i izvorni izgled zapadnog ulaza u Vrgorac u Ercegovu selu, uklonjeni su isprva parapeti, a potom je cesta proširena što za posljedicu ima prebrzu vožnju na potezu od Ercegova sela do hotela Miletić. U novije vrijeme želi se srušiti većinu objekata kompleksa Pervanove kuće na Korzu, opet bez ikakvoga promišljanja o tome kako taj projekt narušava izvornu vizuru Korza i mogu li neki od posljednjih očuvanih građevina u javnom vlasništvu iz toga vremena poslužiti za kulturnu namjenu, dakle nešto čega Vrgorcu kronično fali.
Dugo sam pokušavao saznati kako je na koncu završila velebna kuća Ljubomira Musanića, izgrađena prije Drugoga svjetskog rata nedaleko Dizdarevića kule (Tinove). Danas od nje gotovo nema nikakvih tragova i na toj lokaciji nalazi se parkiralište. U ovoj kući djelovala je prije rata škola, tijekom rata je opljačkana i dosta je stradala, ali kako vidimo iz isječka ove snimke, nije uništena u ratu već je i dalje postojala 60-ih godina 20. stoljeća, uz vidljiva oštećenja. Stariji sugrađani mi javljaju da je 60-ih godina srušena dinamitom.
Od izvornih građevina austrijskog i međuratnog Vrgorca koje su opstale do danas i manje-više izgledaju kao nekad su Franića i Jelavića kuća na Pijaci, stara pošta, predivni hotel Miletić, Dom svete Katarine, akumulacija Kava i Pervanove kuće, Rojina kuća na Pijaci, kuća Hrstić i kuća Pivac kraj crkve te par objekata u nizu u donjem dijelu Pijace: kuća Pivac, kuća Katavić i slično. Neke su u dobrom stanju i naseljene, neke su napuštene i ruševne, neke u privatnom, a druge u javnom vlasništvu.
Sve ovo što vam ovdje pišem nemate gdje drugo saznati. Protjecanje vremena i ljudski nemar su učinili svoje.
Nema nikakve sumnje da je Vrgorcu potreban progres što sa sobom nosi modernu izgradnju. U tu svrhu i jesu niknula velika naselja poput Pčelinjaka, Ćukovine ili Puta Škulja, ali trebamo se dobro zapitati zbog čega u tom procesu razvoja moramo srušiti sve reprezentativne građevine koje smo naslijedili od predaka i pritom pilatovski oprati ruke demagogijom kako ćemo modernim građevinskim rješenjima očuvati ono što je bilo ranije, odnosno, izgraditi još stariji Vrgorac? Nažalost, takvo razmišljanje je dio filozofije u Vrgorcu po kojoj su najveće veličine u povijesti naše zajednice – one postojeće. Ne trebamo učiti ništa od predaka, ništa sačuvati jer eto, mi smo najpametniji i sve znamo, od nas sve kreće.
Hoćemo li na koncu očuvati samo stare turske kule nastale prije više od četiri stoljeća, a sve ono što je nastalo kasnije srušiti? Većina građevina koje sam iznad spomenuo nastala je tijekom razvoja austrijskog Vrgorca u drugoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada je ovo trgovačko središte na sjecištu putova doživjelo zanimljiv, a još uvijek povijesno neistražen, društveno-gospodarski napredak koji je omogućio da nekolicina imućnijih obitelji sagradi vrlo impozantne, uglavnom stambene građevine i tako dotadašnjem, ruralnom, mletačkom Vrgorcu donese dašak građanskog šarma koji je vidljiv kroz svima nama dobro poznatu vizuru starog Vrgorca uzduž gradskog dijela Napoleonove ceste – Korzo, Pijacu i austrijski park. Nažalost, danas ne postoji nikakav interes na mjestima odlučivanja da se o ovoj temi stručno i transparentno raspravlja kako bi što više naslijeđenog prenijeli na naše potomke. To je jedan od razloga zašto sam osnovao Društvo prijatelja vrgorske starine.
Branko Radonić
