Prošle godine izdao sam knjigu „Vrgorac 1690.“ u kojoj sam, uz studiju o povijesti Vrgorca u vrijeme Morejskog rata (1684. – 1699.), objavio prijevod, transkript i faksimil izvještaja generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Alessandra Molina o oslobađanju Vrgorca od Osmanlija, zajedno s četiri priloga, od kojih se jedan sastoji od vrlo detaljnog crteža Vrgorca, nastalog netom po osvojenju.
Taj crtež nacrtao je Stefano Boucaut (Buccò) i izuzetno je vrijedan za proučavanje povijesti Vrgorca u osmanlijsko i mletačko vrijeme. Uz Gradinu i Avalu vidljive su brojne kule i drugi stambeni i drugi objekti, ali nas u ovoj prilici zanimaju stare staze koje su na crtežu vidljive na prostoru podno Gradine i Avale te najviših gradskih objekata. Zanimljive su zato što dobar dio tih staza postoji i danas u Ercegovu, Kapovića i Borovčevu selu, gotovo neizmijenjene od vremena kada su njima hodali osmanlijski i mletački podanici Vrgorca, a možda i srednjovjekovni Vrgorčani.
Staze su sačuvane jer su smještene na većoj nadmorskoj visini i strminama pa su bile neprikladne za proširenja i kasnije asfaltiranja, a nisu uništene jer su ih Vrgorčani koristili i održavali do najnovijih vremena. Boucautov crtež iz 1690. dokazuje nam da su staze postojale stoljećima, a to smo odavno i pretpostavljali jer na svakom koraku odišu starinom i poviješću. Sada imamo dokaze da su tu još od osmanlijskih vremena, možda i još ranije. Prikazuje ih i austrijski katastar iz 1835. godine. Najočuvanije su na prostoru od Gradine, preko Avale, potom od Borovčeva sela prema raskrižju putova u Kapovića selu, od kojih jedan nastavlja prema crkvi. Očuvane su i staze u gornjem i donjem dijelu Ercegova sela, iznad i ispod ceste, odakle puca predivan pogled na Cukarinovića kulu te dalje Buninu i Radović. Na stazama su vidljivi ostaci stuba koje su uklesane u stijenama na licu mjesta, a ponegdje je golo tlo ovih staza poboljšavano unošenjem manjih komada uglačanog kamena.
Obzirom na potvrdu stoljetne starosti ovih putova, postavlja se pitanje njihove zaštite. Ne mislim tu samo na zaštitu u smislu kulturnog dobra, već što je još važnije, kako se mi građani postavljamo prema tim stazama i jesmo li svjesni njihove starosti i važnosti za našu lokalnu povijest. To znači da treba učiniti sve da staze ostanu u svom izvornom obliku, da se uređuju i čiste i da se na cijelom prostoru od stare akumulacije kišnice Kâve iznad zapadnog ulaza u Vrgorac, preko Ercegova i Kapovića sela do Avale i Gradine izbjegnu bilo kakve legalne ili ilegalne gradnje i unošenje bilo čega u prostor što može izmijeniti staze i njihov neposredan okoliš od stanja i oblika u kojem su ih Vrgorčani očuvali stoljećima, sve do danas.
Vrgorac je nažalost poznat po nebrizi za svoju baštinu i povijest pa se često dogodi da zajednica ili njezini pojedinci, potpuno nesvjesni svega što je bilo prije njih, izvršavaju razne, često i nepotrebne zahvate u prostor, a koji nagrđuju i trajno narušavaju prostor i baštinu koja je dotad postojala. Tako je pod egidom modernizacije izmijenjen izvorni izgled Puta Pakline, dok su sredine poput Hvara i Brela očuvale, prikladno konzervirale i zaštitile komadiće svojih stoljetnih staza i o istima znanstveno pisale. Najstarije sačuvane staze Vrgorca ne smiju doživjeti sudbinu slične baštine u našoj sredini, a to je moguće samo ako podignemo svijest građana i institucija o njihovoj važnosti. Potrebno ih je zato zaštititi, označiti i informativnim tablama opisati njihov značaj za vrgorsku povijest. Mnogo naše baštine je uništeno do danas, nemojmo dopustiti da se isto dogodi i najstarijim sačuvanim stazama Vrgorca. One su, kao direktan spoj s precima, naše blago nulte kategorije.
Branko Radonić
