Prozaist, novelist, romanopisac i pjesnik Mate Raos značajna je osoba vrgorske kulture. Iako nije rođen u Vrgorcu, već u Kninu, a studij, rad i život odveli su ga u Zagreb i Split, Raos je cijeloga svoga života ostao iskonski vezan za mjesto odakle su potjecali njegovi roditelji – Vrgorac, i gdje je provodio mnogo vremena. Svjedoče tome i dijelovi njegova književnog opusa. „Put u Rim usmjerio me je u Vrgorac“, zapisao je u pjesmi naslovljenoj po njegovom voljenom gradu. A na drugom mjestu, opet pjesmi nazvanoj po Vrgorcu, Raos piše kako „svako mi putovanje svaki korak / na istok zapad sjever jug / svako kruženje po svjetskomu gumnu / pristup je Vrgorcu“. Srećko Diana naziva ga žrtvom, ukletnikom, isposnikom, buntovnikom, u neku ruku subratom Tina Ujevića jer su obojica u svojim sudbinama pronalazili vlastita utemeljišta na tlu zavičaja, u zabiokovskom kamenjaru. I upravo zbog toga jer je Vrgorac „Tinov grad“, on je i istovremeno „Matin grad“.
Mate Raos je danas podosta zaboravljen u svome gradu iako njegovo ime nosi najduže šetalište u Vrgorcu, ono koje spaja glavno raskrižje i selo Škulja, odakle potječu generacije njegovih predaka. A upravo to raskrižje, simbolički, mjesto je spoja s ulicom koja nosi ime po Tinu Ujeviću. Raos je nažalost gotovo zaboravljen i na hrvatskoj književno-kulturnoj sceni uz par zahvalnih iznimki kao što su njegova kratka biografija u Hrvatskoj enciklopediji te zapisi Srećka Diane i Ivana Boškovića.
Mate Raos rođen 17. kolovoza 1931. godine u Kninu gdje je njegov otac Petar bio činovnik. Oboje njegovih roditelja, Petar i Marija bilo su Vrgorčani, a imao je braću Ikicu i Duška te sestru Boženu. Srednju tehničku školu završio je u Splitu, dok je u Zagrebu studirao komparativnu književnost i arhitekturu te radio kao lektor. Nakon povratka u Split također je bio lektor u Matici hrvatskoj i Nakladnom zavodu „Marko Marulić“. Bio je zaposlen u Crvenom križu Split, a u braku sa suprugom Marijom dobio je kćer Anu. U Splitu je umro 17. rujna 1990. u 60. godini života. U mladosti je objavio dvije knjige proze, a u kasnijem dijelu života dvije zbirke poezije, dok je treća objavljena posmrtno.
Književni opus Mate Raosa započinje 1963. izlaskom zbirke novela „Ratnici“ koja je objavljena u biblioteci „Razlog“ nakladnika Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Knjigu su uredili Milan Mirić i Vjeran Zuppa, a ona je, prema Ivanu Boškoviću, nedvosmislena osuda ratnog besmisla.
Godine 1968. Raos objavljuje roman „Bijela lisica“ na temu zagrebačkog gradskog života. Objavljen je u sklopu biblioteke „Vidik“ u izdanju Općinske konferencije Saveza omladine Split. Uredili su je Jakša Fiamengo i Tomislav Slavica.
Gotovo dva desetljeća kasnije, Raos 1986. objavljuje zbirku pjesama „Donji žrvanj“. Tiskana je u nakladi splitskog izdavača „Biblioteka Buvina“. Uredili su je Ivan Cvitanović i Mate Meštrović, a za dizajn je bio zaslužan Ivan Martinac. Izlazak zbirke pjesama nakon duge pauze ovog prozaika za mnoge je bilo pravo iznenađenje, ali to je očito bio novi smjer Raosovog književnog rada jer je već 1988. objavio svoju drugu zbirku pjesama naslovljenu „Krov u torbi“ u izdanju splitskog „Logosa“, biblioteka „Kolajna“.
I posljednje djelo Mate Raosa, nažalost posmrtno, njegova je treća zbirka pjesama naslovljena „Kolac u glavi“ i objavljena 1992. u nakladi Matice hrvatske Split, u biblioteci „Knjižnica književnih djela“. Zbirku je pripremio Raosov dugogodišnji prijatelj i štovatelj njegova djela, književnik Srećko Diana.
Upravo spomenuti Diana, u predgovoru Raosove zbirke „Kolac u glavi“ je zapisao: „Skromnost, neosporna moralna odrednica, sve neprisutnija je i u našem vremenu, a skromnost je jedna od Raosovih vrlina. Bio je tuženik, a ne tužitelj, krivac koji je ironizirao tužitelja. Reklo bi se da su obje Raosove zbirke utemeljene na obrani jedne poetske, egzistencijalno-ontološke naravi usred koje pjesma stoji kao optuženik, biće koje je svjesno vlastitih posljedica, udesa, ukletosti. Moramo priznati bio je žrtva vlastite nacionalne i duhovne opredijeljenosti. Nisu li njegove zbirke pjesama, naslovljene znacima neprikosnovenih simbola, dokaz što je u stvarnosti bio pjesnik jučer i danas. Vjerojatno i sutra. Donji žrvanj, nepokretni, statični, čvrsti dio jedne neophodne ljudske potrepštine, nije li to simbol pjesnikova svjetonazora, odricanja života; ravnoteža prema kojoj je i odredio smjer ili je Krov u torbi zaista sva pjesnikova imovina, njegov duhovni credo, ruševina što potvrđuje vrijednost ljudske duše? Nije li pjesnikova ‘uvjetovana’ šutnja usred pjesnikove smrti poticajnost potrebna poeziji u ovom i ovakvom esejističkom zapisu?“
Branko Radonić
* Zahvaljujemo kćeri Mate Raosa – Ani na pojedinim biografskim podacima i fotografijama njezinog oca
