Iz vremena prije Domovinskog rata postoji vrlo malo sačuvanih filmskih zapisa Vrgorca i Vrgorčana. Većina naših građana sjeća se najpoznatijeg među njima – dokumentarca „Pod surom hridi“ koji je snimljen u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Međutim, tek rijetki se sjećaju jednog drugog filma, koji je na jednako uspješan način opisao Vrgorac u vremenu kada je snimljen, kao što je to učinio dokumentarac „Pod surom hridi“. Radi se, o Vrgorcu posvećenoj, dječjoj emisiji „Mali svijet“, izuzetno popularnoj među djecom i mladima tijekom bivše Jugoslavije. „Mali svijet“ u Vrgorcu snimljen je 1989. godine, a prikazan 1990. godine na programu Hrvatske televizije.
Snimljen svega nekoliko godina prije početka rata i krvavog raspada Jugoslavije, „Mali svijet“ je zauvijek zamrznuo u vremenu ljude, događaje i društvenu atmosferu starog Vrgorca koji je nekad postojao u stvarnosti, a danas samo u pričama starijih Vrgorčana. Budući da je „Mali svijet“ bio posvećen djeci i mladima, njegovi vrgorski kadrovi bili su gotovo isključivo ispunjeni učenicima Osnovne škole „Ante Martinac“, ali i pojedinim Vrgorčanima treće životne dobi, koji su posjedovali vještine starih vremena, gotovo izumrle do vremena nastanka filma.
„Ugledat ćeš moj Vrgorac i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake“
„Ima jedno kameno more i u njemu udahnuta duša mladosti, mladosti koja u uskim kalama, na zidinama drevne Gradine, pod Tinovom kulom, na razmeđi putova koji vode ka moru, životu, neprekidno traži razloge svog ostajanja. Jer prostori srca zatvoreni su vratima tajne. U njima je korijenje zavičaja. S tim se živi. Sav život moj u tvojoj sad je ruci. Probudi me. Proživjet ćemo oba sve moje stihom zadržane sate, sve sačuvane sne iz davnog doba. Pred vratima života ja sam prosjak. Čuj moje kucanje. O Vrgorče, tvoje kameno koljeno i drhtavo krilo stvara od nas djecu sa nevinim željama.“
Ovim rečenicama, izrečenih od učenica Ivane Jukić i Katije Ćulav, započinje ovaj film, tematskog podnaslova „Vrh gore kamen“. „Tu vr’ gore ispod oštre planine Matokit, na istočnim obroncima Biokova, smjestio se grad, vr’ gore, Vrgorac. Povišen i dominantan na sva naselja u njegovu vidokrugu, Vrgorac je okružen i trima kraškim poljima: Rastokom, Vrgorskim poljem zvanim Jezero i Buninom. Premda ovakvih zemljopisnih osobenosti, Vrgorac se ne razvija kao poljoprivredno i stočarsko naselje. Temelj njegova urbanog života određuje trgovina, blizina mora, točnije Makarskog zaljeva. Vr’ gore kamen, u kamenu kiše, u kamenu sunce, u kamenu vjetri, na kamenu leptir, na kamenu grad, na kamenu život, na kamenu snovi“, kaže se dalje u dokumentarcu.
Nakon početnih vizura Gradine i panorame Vrgorca, scena se spušta na Korzo na kojemu, uz zvuke poznate pjesme „Lay Your Hands“ od „Vaya con dios“, plešu članice školske plesne skupine, koja je djelovala pod mentorstvom nastavnice Verice Jelaš.
Slijedeći kadar vodi nas u dvorište osnovne škole uz prateći glas naratora: „Ovo je susret sa djecom Vrgorca. Tu na vrhu gore, na kamenu. Upoznajemo se sa radom njihovih vrijednih sekcija. U sekcijama su zajedno i djeca i nastavnici i njihovo slobodno vrijeme. Da kažemo i to da nam se nametnuo zaključak da je direktor škole Ivo Klinac u svim sekcijama. Naime, po čitav dan je u školi i za svakog učenika zna u kojoj se sekciji nalazi“. Kadar prati prolazak direktora Ive Klinca, pedagoga Ivana Martinovića i učitelja Ivana Grbavca stubama kod fontane. Nastavak emisije prate recitacije vrgorskih učenika, pod mentorstvom nastavnice hrvatskog jezika Jasne Sušac. Posvećeni Vrgorcu i Tinu Ujeviću, stihovi učenika dobivaju mistični odjek u krugu srednjovjekovne Gradine, prije njezine restauracije izvedene u zadnjih dvadesetak godina, a koja ja odnijela dio njezine graditeljske originalnosti. „Ugledat ćeš moj Vrgorac i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, zapisao je književni bard Tin Ujević. Kroz ove prostore srca, kamena i sunca, baš kao pjesnikovi vilenjaci djetinjstva, provest će nas djeca Vrgorca, učenici Osnovne škole Ante Martinac“, kaže narator dok učenici razgledavaju Kapetanovića kulu za koju se pretpostavlja da je mjesto rođenja Tina Ujevića. „Ja jesam prah i život, i cijelost svjetlosti i ništa više… Istinski shvati, prije nego umrem, htio bi još jedanput vidjeti Vrgorac… Podaj se pjano vjetru života pa neka te vije bilo kud… Pusti ko listak neka te mota, u ludi polet, vihor lud… Leti ko lišće što vir ga vije, za let si dušo stvorena, za zemlju nije, za pokoj nije, cvijet što nema korijena“, srčano recitiraju djeca Tinove stihove. „Tin Ujević, to je naš Vrgoranin“, uskliknu potom učenik Leo Klinac.
Foklor u Gradini i diple na Vlaci
Slijedi potom točka školske folklorne skupine, koja je djelovala pod mentorstvom nastavnice tjelesno-zdravstvene kulture Irene Erceg. Grupa učenica i učenica, odjevenih u narodne nošnje izvodi narodni ples u krugu Gradine. Intenzivan je osjećaj povezanosti sa poviješću, sa baštinom naših predaka. „Velika ljudska je potreba da se čovjek ne izgubi i da ostavi trag. Na ovim prostorima srca sve što je ljudsko ostavilo je trag. U svakom tragu je skriven novi put“, dodaje narator. Nastavak filma odvodi nas u Vlaku, u zaseok Dumiće. U kadru se pojavljuje umirovljenik Mirko Radalj Dumić. Predstavlja se kao diplar i guslar u ovom kraju. „Danas mladi se slabo sa tizin bave“, kaže Radalj, a potom malo odsvira na svojim diplama. Osjećaj povezanosti sa poviješću, sa pretcima, opet je intenzivan.
„Iz mojih bukara se pije po Novoj Zelandi, Americi, Australiji, po Italiji“
Zvuk dipli odvodi nas u Prapatnice. Predstavlja nam se Ivan Vegar iz Prapatnica, jedan od zadnjih majstora izrade bukare. „Drvena bukara iz koje su prije stari pili vino. To je za ukras, recimo, ali stari su iz toga pili vino jer je to smrič, to je smrikovo, koje je smoljavo, ima smolu u sebi i drvo ne gubi kvalitetu. Kada ga napraviš ono uvijek ima isti sjaj“, kaže uvodno Vegar i nastavlja: „Sretan sam što se stigli u moju mjesnu zajednicu Prapatnice, sedam kilometara od Vrgorca, blizu Biokova. Ja sam od posljednjih onih koji prave bukare. Prije su naši stari to radili, i ja ću neko vrijeme. Ne može se stara tradicija tako zaboravit. Nekad me isto na to povuče. Tu ima malo razonode. Čovjek kada ne bi nešto radio, bilo bi mu dosadno. Zovem se Ivan Vegar iz Prapatnica. Ja sam ovo naučio od svog pokojnog oca i svojih susjeda. Ovdje je bilo pet nas Vegara, oni su to većinom pravili. Otkad su naselili prije dvjesto-tristo godina oni su to pravili. Bukare se rade različite veličine. Prava bukara od dva litra, ima i bukara od litra, pola litra i dva deca. Ako radim jednu bukaru, uzmem 7-8 uri, jer je to sve ručni rad. Ništa sa strojem ne radim. Iz mojih bukara se pije po Novoj Zelandi, Americi, Australiji, po Italiji. Sve te bukare su napravljene u našem selu Prapatnice, u Vegarima ispod Matokita. Nitko drugi i ne zna pravit nego Vegari“, kazuje Ivan Vegar dok istovremeno pred kamerom pokazuje svoje iznimne vještine i brzinu ručnog rada u izradi bukare. Kamera istovremeno prikazuje i dijelove komšiluka Vegara, a potom se ponovno vraćamo u Vlaku, gdje Nedo i Marija Radalj slažu pršute i toče vinu u bukaru u svojoj konobi.
Nakon toga snimka nas ponovno vraća u Vrgorac, među učenike. Na terasi restorana Tin nekoliko desetaka učenika okupljenih u školski zbor, pod mentorstvom nastavnice glazbenog odgoja Ine Međugorac, pjeva o „maloj kali“ i „teti Marijeti“, dok ih na različitim glazbalima prate vješti kolege učenici.
„Učitelj je ognjište oko kojeg se grije cijeli narod“
Brzinom zvuka odlazimo potom na Stilja. Ivan Grbavac, dugogodišnji učitelj u brojnim vrgorskim školama dobio je značajan prostor u dokumentarcu. Predstavljen je kao učitelj sa 36 godina staža, koji niti jedan dan nije proveo u centralnoj školi, već isključivo područnima. Scena u Stiljima započinje sa poznatim Grbavčevim fićom kojim se svakodnevno vozio na posao u tu područnu školu, a u Vrgorcu, ispred zgrade općine, svaki dan bi pokupio kolegu učitelja Matu Borasa i krenuli bi put škole. U toj svakodnevnoj vožnji Grbavac bi redovito stajao u Prapatnicama, kako bi pokupio učenike – Željka, Stanku i Antu, koji bi u protivnom pješačili četiri kilometra. „Nikad nisam prošao kraj nekog pješaka, a da nisam stao“, kaže Grbavac. Dodaje kako je do „prije deset godina“ radio u sve četiri razredne kombinacije. Pred školom Grbavac okuplja učenike i uvodi ih u zgradu škole.
Slijedi scena u učionici gdje Grbavac prvo proziva učenike. „Krista, Marija, Matko, Nedo, Željko, Dražen, Ante i Kata – svi ste tu. Prvi sat imamo matematiku. Izvadite svoje udžbenike, bilježnice i olovke“, kaže ovaj seoski učitelj. Potom slijedi individualni rad sa učenicima. Seoskom učionicom odjekuje dječji glas: „Prvi pribrojnik osam, drugi pribrojnik sedam, zbroj petnest“. Grbavac sve strpljivo sluša i po potrebi pomaže. Mirnoća i toplina rada u područnoj školi osjeća se tijekom trajanja cijele scene. Na pitanje bi li bio učitelj da se ponovno rodi, Grbavac odgovara: „Da se deset puta rodim, opet bi bio učitelj. Učitelj je ognjište oko kojeg se cijeli narod grije“, kaže. Scena na Stiljima završava idiličnim odlaskom fiće ispred škole, u kojeg su se uspjela utrpati dva učitelja, tri učenika i dva dnevnika.
Galić i skulpture od loze
Nastavak filma nastavlja se Velikom Prologu, na tamošnjem nedovršenom igralištu podno sela, gdje skupina starijih i mlađih osnovnoškolskih učenika iz plesne skupine pod mentorstvom Verice Jelaš pleše uz taktove tada izuzetno popularne „Lambade“, a potom se sve nastavlja na platou ispred osnovne škole u Vrgorcu gdje nastavnik likovne kulture Ante Galić sa grupom učenika pretražuje hrpu osušenih trsova i krekova loze kako bi pronašli oblik podoban za daljnju obradu i pretvaranje u skulpture. Ta vrsta dječje umjetnosti bila je izuzetno raširena u osnovnoj i srednjoj školi u Vrgorcu, ali danas ju gotovo nitko ne prakticira. Tim više je ova scena zanimljiva i još više nostalgična. „Izvucite forme koje smatrate najinteresantnijima“, kazuje Galić učenicima. Uzevši jedan komad loze u ruke, Galić pita učenike na što ih on asocira. „Na hobotnicu“, kazuje jedan, „na nogometaša“, odgovara drugi. Treći učenik donosi svome nastavniku krek loze koji ga podsjeća na zmiju. „Zmija, stvarno je zmija, odgovara Galić.“ Priča o dječjoj likovnoj umjetnosti nastavlja se u prostorijama škole gdje su izložene učeničke skulpture i crteži, koje učenici sa zanimanjem razgledavaju. „U proteklih nekoliko minuta uživali ste u kadrovima koje smo vam pokazali posredstvom naše kamere. Iznimna ljubav nastavnika likovnog odgoja Ante Galića osjetno je prenesena, kako na rad, tako i na rezultate kod djece. Za svaku pohvalu, primjer i užitak“, kazuje narator. Slijedi potom još jedan primjer učeničkih vještina. Kamera snima mlade vezilje u učionici domaćinstva, na čelu sa njihovom mentoricom Mirjanom Radić.
Nose brime i predu kudilju
Kamera nas potom odvodi u Duge Njive, u kuću Danice Radalj, jedne od posljednjih žena vještih u radu na tkalačkom stanju. Dok svoje vještine za tkalačkim stanom pokazuje ispred kamera, Danica se prisjeća teškoga života u svojoj mladosti. „U nas na selu se nije moglo zamislit čeljade da ne bi radilo rukama, vezlo, prelo. Onda se zaratilo, odnile Švabe i štajaznam. Ostalo golo i boso, jasno. Svakako je bilo i nevoljno. Udala sam se nisam donila dvi prioblake robe. Eto kako mi je bilo. Ovo je posljednja kuća prema Biokovu. I tako smo prele, plele i nosile i suknene kalcete i suknene, da izvinete, gaće, od ove vune ovčje. Ovo što ja radim, ovo smo mi sve na ruke i kudilju oprele. Idemo, nosimo brime i predemo kudilju.“
Kamera se potom vraća u Vrgorac, ispred školske dvorane, gdje plesna skupina pleše can can, tijekom kojega film završava.
Televizijska ekipa oduševljena vrgorskom djecom
Emisija „Mali svijet“ snimala se u Vrgorcu 1989. godine punih tjedan dana. Režiser je bio toliko zadovoljan vrgorskim učenicima da je molio da sudjeluju i u snimanju druge emisije uz rijeku Trebižat, što je na kraju realizirano.
Nastavnici u organizaciji
U organizaciji učenika Osnovne škole „Ante Martinac“ za potrebe filma zauzelo se više njihovih nastavnika i mentora, počevši od direktora Ive Klinca, preko učitelja i nastavnika: Ivana Grbavca, Verice Jelaš, Irene Erceg, Ine Međugorac, Jasne Sušac, Ante Galića, Lene Jelavić, Mirjane Radić i drugih.
Televizijska ekipa
Producent – Ante Škorput
Filmski snimatelj – Sava Milivojević
Asistent kamere – Ivica Kulundžić
Ton majstor – Mladen Šiklić
Mikroman – Željko Lončar
Majstor rasvjete – Stjepan Tisanić
Sinhronizacija – Željko Grgurić, Zvonimir Šimunec
El. grafička obrada – Narsica Orešković
Telekino – Eugen Magačin
Muzički suradnik – Ivica Antunović
Filmska montaža – Dubravka Kuduz
Sekretarica režije – Elza Kraljević
Režiser – Suad Sadović
Urednica – Ljerka Marinković
Proizvodnja – Hrvatska televizija 1990.
Branko Radonić
