Snimio: Jure Divić
„Moram da vidim hrpe kamenja i vite kule gdje sam se rodio, kraj bogat historijom, a pogotovo nejasnoćama historije“, tim je riječima književnika Tina Ujevića voditeljica programa Željka Opačak otvorila svečano predstavljanje knjige povjesničara Branka Radonića „Vrgorac 1690. – Izvještaj mletačkoga generalnog providura Alessandra Molina o oslobađanju Vrgorca od Osmanlija“ koje je održano u petak 25. studenoga u restoranu Kula u Vrgorcu. Datum predstavljanja nije odabran slučajno jer se radilo o 332. obljetnici oslobođenja Vrgorca od Osmanlija i blagdanu Svete Katarine Aleksandrijske kroz čije su štovanje Vrgorčani stoljećima sačuvali sjećanje da je baš na taj dan 1690. grad oslobođen od Osmanlija.
Uz autora, pred dupkom ispunjenom dvoranom knjigu su u formi okruglog stola predstavili profesori Filozofskog fakulteta u Splitu – doktorica znanosti Maja Bezić, izvanredna profesorica na Odsjeku za talijanski jezik i književnost kao prevoditeljica, te doktor znanosti, Marko Rimac, izvanredni profesor na Odsjeku za povijest u ulozi korektora.
Autor izdanja Branko Radonić je uvodno rekao kako knjiga po prvi put donosi cjeloviti prijevod, transkript i faksimil izvještaja mletačkog generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Alessandra Molina o oslobođenju Vrgorca od Osmanlija. Molin je ovaj izvještaj na 20 stranica s četiri priloga poslao s galije usidrene u Sućurju 28. studenoga 1690. godine i u njemu opširno opisao okolnosti koje su dovele do napada na Vrgorac: organizaciju, tijek, posljedice i važnost tog osvojenja u širim okvirima Morejskog rata čija se fronta tada prostirala od Dalmacije do Grčke.
– Svojim obujmom ovo je skromna knjiga, ali svaka riječ Molinova izvještaja zlata je vrijedna za zajednicu čiji je nastanak usko vezan za događaj koji on opisuje. Zato se nadamo i vjerujemo da će izdanje ući u brojne vrgorske domove u krajini, domovini i dijaspori i da će biti čitano, pogotovo među mlađim generacijama, onima koji će graditi Vrgorac budućnosti i u tome, nadamo se, biti inspirirani svojom poviješću, baštinom i starinom. Oslobođenje Vrgorca 1690. ostalo je duboko ukorijenjeno u kolektivnom pamćenju Vrgorčana, najčešće kroz pučke priče, legende i mitove, i po tome se ovaj grad nimalo ne razlikuje od iskustava drugih dalmatinskih zajednica. Ali razlika je u tome što mi nemamo istraživačke institucije koje bi se bavile tim poslom. Zato Društvo prijatelja vrgorske starine svojim izdavačkim i drugim projektima pokušava ispuniti tu prazninu, objasnio je Radonić.
Profesor Marko Rimac rekao je kako je oslobođenje Vrgorca 1690. ne samo početak postosmanlijskog, već i suvremenog Vrgorca. U nekim drugim sredinama poput Sinja ili Imotskog oslobođenje od Osmanlija bilo je na neki način početak novog urbaniteta, ti su se gradovi promijenili, pomaknuli svoje središte. S druge strane, Vrgorac je ostao manje-više na sličnom mjestu, naravno dodavanjem novih kuća, cesta i drugoga, ali nastavio se razvijati u kontinuitetu.
– To je jedan od razloga zašto je važno istraživati novovjekovnu povijest Vrgorca i drugih dalmatinskih gradova. Drugi razlog je osobne prirode za svakoga od nas, a to je da u godinama Morejskog rata možemo pronaći najstariji podatak o svojemu prezimenu. U ovom vremenu naši preci polako počinju izranjati iz tame povijesnih izvora, rekao je profesor Rimac.
U nastavku izlaganja naglasio je kako su Vrgorac i cijelo biokovsko područje bili vrlo specifični u ovom razdoblju.
– Tijekom trajanja Kandijskog te prvog i drugog Morejskog rata ovo je područje bilo na razmeđu jer Osmanlije više nemaju punu kontrolu, a Mlečani nisu uspostavili svoju kontrolu. I onda to područje lavira što će se s njime dogoditi. Ljubuški je bio u istom položaju, ali je ostao s one strane granice. Imotski u zadnji čas 1717. prelazi na ovu stranu granice. Možda bi u nekim budućim istraživanjima trebalo napisati jedno poglavlje o biokovskim hajducima, pri čemu se ne radi samo o banditima i razbojnicima, već o svim ovim ljudima koji su u pustim ratovima išli u zbjegove i zdvajali o svojoj sudbini iščekujući što će se na kraju dogoditi, rekao je Rimac.
Talijanistica i prevoditeljica Maja Bezić objasnila je kako u prevođenju tekstova, poput ovog Molinovog iz 17. stoljeća, treba biti dosljedan i sačuvati izvornu rečenicu koja je napisana prije više od tri stoljeća.
– A opet tekst morate prenijeti u drugi jezik, u ovom slučaju 332 godine nakon što je napisan. Ako smo uspjeli i do pola, mislim da smo napravili dobar posao. Ovaj prijevod ostaje otvoren i svakome od vas koji talijanski jezik poznajete i uzdate se čitati, tumačiti i prevesti je na volju da predložite bolje rješenje. Naš prijevod će možda zvučati arhaičnije, ili kako je Branko rekao, poetičnije od modernog prijevoda, pa je možda zato i ljepši. Nastojali smo se držati originala, zadržati vremensku distancu, a istovremeno se približiti vama modernim čitateljima hrvatskoga jezika 2022. kako bi iz toga dokumenta kao povijesnog izvora mogli izvući bitne podatke. Ja sam ovdje, kao talijanist i povjesničar, u funkciji pomoćne povijesne znanosti. Drago mi je da sam večeras u Vrgorcu na ovom predstavljanju jer prevoditelji često ostaju anonimni i iza teksta, a posao je prilično velik, preko mjesec dana rada i onda brojni sati s Markom u korekciji teksta, rekla je profesorica Bezić.
U nastavku je objašnjavala specifičnosti kod prevođenja starih tekstova kao što je Molinov izvještaj. Potrebno se pozabaviti rukopisom, što je svijet za sebe. Tekst se mora protumačiti, transkribirati, prilagoditi se grafiji autora jer svaki autor ima svoje pismo.
– Ovo je bio prilično čitljiv tekst, ali u talijanskom jeziku se treba prilagoditi grafemima „u“ i „v“ koji imaju jednaku vrijednost kada Molin piše. Treba se prilagoditi i greškama, propustima, lapsusima, blijedim mjestima, nečitkim riječima i slično, a tek onda kreće prijevod. Kada danas čitate klasična djela poput Dantea ili Boccaccia, ona su prilagođena suvremenom čitateljstvu. Mi smo Molinov izvještaj prilagodili u tom smislu da su razriješene kratice. Izvještaj je napisan na kancelarijskom mletačkom koji je mješavina mletačkoga jezika i toskanske baze književnoga talijanskog jezika. Taj talijanski književni jezik je bitno drugačiji od današnjega koji je star 150 godina, zaključila je Bezić.
Govoreći o Molinovu izvještaju, profesor Rimac rekao je da je sudjelovao u prevođenju izvještaja drugih generalnih providura i ovo je najteži jezik od svih.
– To nisu školovani i raspisani stilovi, nema tu standarda. Što se tiče vojne terminologije, smatrao sam da se potrebno držati suvremene terminologije Hrvatske vojske. Negdje je bilo glupo mijenjati izvornik kao npr. kada se pukovnik vojske prevodi kao pukovnik, ali se pukovnik krajine ne prevodi tako već se zadržava oblik kakav su koristili tadašnji ljudi – kolunel. Isto kao što nema smisla da se turska riječ dizdar mijenja u kaštelan. Puno je teže s predmetima poput oružja jer oni imaju sedam naziva samo za top, a što je teško usporediti s modernim naoružanjima. Zato smo odučili takve stvari rješavati u bilješkama, rekao je Rimac.
U knjizi „Vrgorac 1690.“ autor je detalje Molinova izvještaja sučelio s drugim izvorima i literaturom koji su se također bavili temom oslobađanja Vrgorca od Osmanlija. Profesor Rimac je rekao da sučeljavanje izvora, posebno onih koji su vremenski napisani puno kasnije, obično bude traumatično za one koji vjeruju u takvu konstrukciju događaja.
– Izvor je izvor i morate mu vjerovati. Jezik tih izvora uglavnom ima sličnu karakteristiku: hvalite me usta moja, tako da ne trebamo ni ovdje svemu vjerovati. Molinov izvještaj je teatralan jezik, ljubazan, gdje se mora pokazati poštovanje prema onome kome se piše pismo. Ovdje nema puno drugih izvora iz toga vremena kakve sam imao kad sam radio Imotski i Sinj. Tamo su zato moguće usporedbe. Ali bilo je jako nezgodno kada uočite da je na jedan način pisao mletački generalni providur, a skroz na drugi način splitski nadbiskup. Prvom je bitna vojna hijerarhija, kako ga vojska sluša i ispunjava zapovijedi i kako je on to izveo vojni pothvat, a nadbiskupu to nije u fokusu nego će on istaknuti one koji su zaboravljeni u glavnom izvještaju. Kada složite te različite izvještaje, koji su u osnovi svi slični, tek onda imate punu sliku. Što bismo dali da imamo osmanlijski izvještaj o napadu na Vrgorac, zaključio je Rimac.
Autor knjige, profesor Radonić rekao je kako je zanimljivo što se u ovom izvještaju ne spominje Rade Miletić za kojega narodna predaja kaže da je bio osloboditelj Vrgorca od Osmanlija. S druge strane, Molin navodi brojne druge zapovjednike. To je zato, smatra Radonić, što on vjerojatno nije imao zapovjednu ulogu u napadu na Vrgorac, već je postao poznat po svojim kasnijim djelovanjima tijekom oba Morejska rata.
Na koncu su profesori Rimac i Bezić dali svoje mišljenje o projektima poput ovoga u izvedbi Društva prijatelja vrgorske starine. Rimac je rekao da treba poticati ovakve inicijative, a ako u nekoj sredini postoji nedostatak stručnosti onda je, umjesto da se napiše polustručna knjiga, puno korisnije izdati povijesni izvor, dosljedno i prema pravilima struke. Time se budućim generacijama daje uvid u taj tekst što je posebno vrijedno kada se zna da su arhivski dokumenti krhki i često napisani u samo jednom primjerku. To je važno, jer, kako jedan citat kaže, kopirana knjiga je učvršćena civilizacija. Bezić je istaknula kako brojna publika na predstavljanju pokazuje da je inicijativa autora i Društva prijatelja vrgorske starine uspjela i preporučila je da se rad nastavi i dalje.
