Vrgorke 1940. (lijevo), 30-ih godina 20. stoljeća (u sredini) i krajem 19. stoljeća (desno)
Vrgorska krajina je prostorno zatvoreno područje omeđeno brdima koje se prostire u obliku lađe i sva njegova sela su prije izgradnje modernih prometnica gotovo u cijelosti gravitirala samom Vrgorcu. To je omogućilo oblikovanje specifične narodne nošnje svojstvene ovom području. S određenim promjenama kroz stoljeća, nošnja se počela gubiti pred modernizacijskim procesima nakon Prvog svjetskog rata. Analizom starih fotografija i tekstova moguće je donijeti kako opće, tako i detaljnije zaključke o izgledu ženske narodne nošnje Vrgorske krajine – nošnje Vrgorke, majke Dalmatinke.
Obitelj iz Kutca na razmeđu 19. i 20. stoljeća
Suprotno uvriježenim razmišljanjima koji navode razlike između pojedinih sela, jedine značajne razlike unutar te nošnje odnose se na materijalni status i starost žene koja ju je nosila. Pučka narodna nošnja Vrgorske krajine je u pravilu izrađivana u nijansi crne boje, dok je košulja bila bijele boje i bez značajnijih vezenih ukrasa jer se ukrašavala nakitom čije je bogatstvo ovisilo o prilici i materijalnom statusu. Kotula je visoko podignuta i pružala se do poda. Nošnja mlađih žena je bila kićenija, pogotovo po pitanju nakita, a ta kićenost i boje opadaju sa starošću, što se pogotovo odnosi na široku i dugu travercu. Mlade žene su ponekad nosile i kapicu, ali češće vanculet, a njegova boja se također s godinama žena mijenjala, od bijele prema tamnijoj. Vanculet se nosio tako da nije bio vezan, a ispod njega bi izvirivala uredno češljana kosa s vidljivim razdjeljkom po sredini. Sadak koji se pružao gotovo do poda i đilet bili su tamnije boje. Djevojke i udane žene su ljeti nosile samo košulju, kopčanjem do pasa, te već spomenuti sadak. Opasivani su pasom kojega su tkale same žene.
Žena iz Umčana, početkom 30-ih godina 20. stoljeća (lijevo), te žena iz Vrgorca (A) i Hercegovine (B) u prolazu na Pijaci u Vrgorcu, krajem 19. stoljeća (desno)
Vrgorska narodna nošnja svojim općim dojmom i s mnogo detalja podsjeća na nošnju susjednih sela Makarskog primorja i Neretve i to bi trebalo uzeti u obzir kod istraživanja i izrade suvremenih replika.
Branko Radonić
