U 49. broju Vrgoračkih novina iz ožujka 2013. objavljena je priča o majstoru Grgi Ružičaninu iz Umčana. Tekst prenosimo u cijelosti kao prilog istraživanju povijesti i čuvanju vrgorske kulturne baštine.
Živimo u vremenu zamiranja mnogih starih vještina koje su nekada bile vrlo rasprostranjene u Vrgorskoj krajini, te često omogućavale kakvo takvo normalno življenje našim predcima. Sjećanje na njih danas održavaju tek marljivi pojedinci. Jedan od takvih je Grgo Ružičanin iz Umčana koji svoje umirovljeničke dane krati vještom izradom različitih rukotvorina od drveta: krtola, bukara, bančića, bačvica, lađa, štokrla, košara, košarica za kruh, podložaka, lustera, vršvi, minijaturnih stapova i slično.
Grgo je rođen 1945. godine. Svoj radni vijek proveo je u trgovačkom zanimanju, a usporedo sa tim bavio se poljoprivredom u Vrgorskom polju – Jezeru. Radio je i različite građevinske, klesarske i druge radove za tvrtku TIV iz Vrgorca. Oženjen je suprugom Ivkom, sa kojom nas je dočekao u svojoj obiteljskoj kući u Umčanima. Imaju troje djece i osam unuka.
– Gradio sam zidove, fontane i kapele. Radovi na uređenju prilaza i zidova oko vrgorske župne crkve su mojih ruku djelo. Uredio sam okoliš spomenika don Mihovilu Pavlinoviću u Rašćanima, zatim kapelicu na ulazu u Koteze. Izgradio sam kapelicu u Dubravi, kraj ceste, prije skretanja za Pivce. Gradio sam i kapelicu u dragljanskim Jelašima. Dvije sam kapelici radio u svojoj radionici, a onda su prenesene na za to određeno mjesto. Jedna je ispred kuće Tome Galića, a drugu je naručio don Mladen Margeta za svoje mjesto. Obnavljao sam i kapelicu na Drveničkim stijenama koja je srušena u ratu, kao i brojne druge, kaže nam uvodno Grgo. Jedna od ljepših kapelica je ona izgrađena na ulazu u gornji dio Umčana, do koje su nas odveli Grgin sin Ante i unuk Mile.
Svaki građanin Vrgorca koji je imao prilike vidjeti neki od građevinskih i klesarskih radova Grge Ružičanina jasno se uvjerio da se radi o vrlo vještom majstoru. Međutim, ono što nas je privuklo u Umčane nisu samo kamene kapelice, već različite rukotvorine iz drveta po kojima je poznat daleko izvan Vrgorske krajine.
– Moj otac Ante je bio vješt majstor u selu. Stalno me poticao da i ja naučim raditi u drvu jer je želio prenijeti svoja znanja na potomke. Kao mlad čovjek bio sam prezaposlen, i nisam imao vremena za intenzivno učenje, ali sam često pratio što otac radi, kaže nam Grgo.
Prije nekoliko godina otišao je u mirovinu, pa je imao više slobodnog vremena na raspolaganju. Sjećanje na oca i druge vješte pretke nagnalo ga je prije godinu dana da se i sam intenzivnije okuša u radu na drvetu, te je izradio prvu bukaru. Nju je prodao, zbog čega mu je kasnije bilo žao. Međutim, nakon prve bukare uslijedilo ih je još deset i tako je krenulo. Svaka nova dovršena rukotvorina tjerala ga je da započne radove na još jednoj.
– Kako sam znanje i vještine izrade predmeta iz drva naučio od svoga oca Ante nadam se da će nekih od mojih učenika nastaviti ovaj obiteljski hobi, kaže Grgo, pritom upirući prstom u svoga unuka Milu Ivičevića, inače vještog glazbenika, harmonikaša, u čijem smo društvu i stigli u Umčane.
Sirovinu nalazi u Umčanima i Jezeru
Da bi se izradila bukara, potrebno je mjesecima ranije pronaći sirovinu i ugrubo ju pripremiti za obradu. Drvo se mora osušiti jer se svježem drvetu ne može vjerovati, a teško ga je i obraditi. Zbog toga Grgo ponekad drvo i prokuha. Svu sirovinu za rad nalazi u Umčanima i Vrgorskom polju. Mnoge sirovine je nalazio još dok je radio u trgovini u Draževitićima. Bukare se izrađuju od smriča, osim obruča, koji je od bora. Dno bukara nije ravno, već konkavno, što također pokazuje vještinu izrade. Krtoli se rade od vrbe, i za jedan krtol mu treba jedan dan, a toliko potroši vremena i za bukaru, kao i za minijaturne vršve. Grgo je vješt i u izradi minijaturnih drvenih bačava. Ističe da svatko tko zna napraviti veliku, zna i malu bačvu i obratno, a isto je i sa vršvama. Manje bačve su od smriča, dok veće izrađuje od hrastova drveta. Kako hrastovo drvo ima tamni i svijetli dio, hrastove bačve mogu biti smeđe i bijele boje, a nevješto oko teško će primijetiti da se radi o rukotvorinama od iste vrste drveta. Izrada bačvi je nešto kompliciraniji zadatak, za koji ovaj majstor treba preko tri dana, međutim rezultati očaraju svakog putnika koji naiđe na njegovu radionicu u podrumu obiteljske kuće u Umčanima. Svaka minijaturna bačva koju izradi mora biti kadra držati vino u svojoj unutrašnjosti, isto kao i velika, samo u puno manjoj količini. Bačvice imaju i česme kojima se vino može natočiti. Kvaliteta izrade je očita budući da se šavovi gotovo ne vide, a uz nekoliko već dovršenih primjeraka, uredno posloženih na stolu radionice, nalazi se nekoliko lagano obrađenih komada drveta za koje bi netko tko ne zna, teško zaključio da će od njih nastati nova bačvica. Naime, ne razlikuju se od bilo kojeg komada drveta koje inače koristimo za ogrjev.
– Bačve ne radim da bih zaradio na njima, jer bi bilo teško naplatiti toliki rad, pa ih uglavnom izrađujem za prijatelje, kaže.
Uz spomenuto, Grgo je po potrebi izrađivao i drvene balote. – Nikad nisam kupio balote, već sam ih uvijek sebi izrađivao, kaže.
Uz bačve, tu su i maleni bančići, škanji, kojih je dosad napravio preko dvadeset i uglavnom ih je poklanjao djeci koja su mu dolazila u posjet, što se ne bi previše svidjelo njihovim roditeljima, jer se svakom djetetu drago popeti se na bančić, a mnogi tada padnu, kaže nam kroz smijeh Grgo.
Drveni lusteri od konopljike su također izloženi u radionici. Kaže kako ih je dosad napravio preko trideset, i većinu je prodao u primorje gdje ih ljudi koriste za svoje konobe. Izrađuje drvene košare za kruh i drvene podloške za posude, te stare drvene štokrle (drvene stolice bez naslona).
Drvene vršve i minijaturne lađe
Starijim Vrgorčanima su poznate drvene vršve za ribolov, koje su zadnjih desetljeća zamijenile mrežaste, međutim Grgo i dalje izrađuje i velike i minijaturne drvene vršve. U velike vršve se u prošlosti lovila jegulja, ugor, gobica i plotica, dok ih u Neretvi još uvijek koriste za jegulju. Manje vršve se često mogu prodati, uvijek netko traži jednu ili dvije.
Zaslužno mjesto među izloženima rukotvorinama zauzimaju drvene minijaturne lađice. Radi se o svojevrsnim maketama velikih lađa koje su stanovnici sela uz Jezero, masovno koristili u prošlosti za ribolov i poljoprivredne poslove. Grgo je jednu veliku lađu izgradio za svoje potrebe u Jezeru prije 25 godina, a danas radi minijaturne. Građene su od šperploče, povezane ljepilom i pokojom brokvicom. Onaj tko zna izgraditi veliku lađu, zna i malu, kaže Grgo. Dosada je izgradio desetak lađa, i sve ih je prodao. Ističe kako turisti slabo kupuju lađe, jer ne znaju o čemu se radi, ali zato su Neretvani dobri kupci, jer i sami imaju slične velike lađe, pa žele i minijaturne izložiti u svojim domaćinstvima.
Primitivni alati
Izložene rukotvorine mogu navesti na pomisao da se u njihovoj izradi Grgo koristi sofisticiranim i mehaničkim alatima, međutim svi alati su vrlo primitivni. Onakvi kakve je koristio i Grgin otac Ante prije pola stoljeća i više. Glavni alati su lukić ručna bila, stara krosnarica, kakvu njegov otac koristio u vremenima kada nisu postojali cirkulari za izradu vrata, stolova i slično. I cijela je izrada u cijelosti ručna. Iako bi mogao nabaviti određene priručne strojeve, Grgo ističe da se uključivanjem stroja u proces izrade drvene rukotvorine gubi draž. Svaka rukotvorina nastala bez upotrebe strojeva je unikat, jer je nemoguće izraditi dva ista krtola, i od sto bukara, nijedna ne bi bila ista, zbog čega je vrijednost izrađenog predmeta veća.
Na pitanje koje drvo najbolje trpi napade crva i truleži, Grgo ističe kako je najbolja iskustva imao sa hrastom, a velike hrastove bačve su inače poznate po izdržljivosti i kvaliteti.
Susjed Bore Gašpar zatekao se u Grginoj radionici kada smo došli. Imao je samo riječi hvale za vještine svoga susjeda.
– Bog mu dao zdravlja jer ima zlatne ruke. Mnogi su pokušali plesti krtole i praviti bačvice, ali u nikoga nisu ovako skladni kao u Grge, rekao nam je Bore.
Ostalo je još svega nekoliko majstora
Osim Grge malo je onih koji još uvijek rade rukotvorine. Grgo ističe vještine Ivana Vegara iz Prapatnica. Rad na rukotvorinama je vrlo spor, traži veliku strpljivost, preciznost i vještinu.
– Zadovoljstvo mi čini kada nešto izradim rukama i kada to ostane kao uspomena mlađima na neka stara vremena kada se od vještih ruku živjelo i preživljavalo. Osim toga, u radionici se zabavim, ubijem si malo vremena, kaže nam na kraju Grgo, a mi mu samo možemo poželjeti da iz njegove radionice izađe još mnogo rukotvorina, a svima preporučamo da ako se slučajno ili namjerno nađu u Umčanima, da povedu svoju djecu i svrate do Grge. Biti će lijepo primljeni, a zasigurno će i mnogo naučiti o vještinama naših predaka. Cilj je čuvanje od zaborava.
Branko Radonić
