Asfaltna ruda stoljećima se iskorištavala u vrgorskom rudniku Paklina. Još je Alberto Fortis u 18. stoljeću pisao kako su vjerojatno još i Osmanlije iskorištavale ovaj rudnik, a kopanje rude posebno je bilo intenzivno tijekom mletačke uprave. Iskopani asfalt prenosio se konjima do Kule Norinske, odakle je brodovima prevožen u Veneciju. Godine 1753. makarski poduzetnici su dobili dopuštenje mletačkih vlasti da iskorištavaju rudnik. Dvadeset i osam godine kasnije, poduzetnici Kačić, Grubišić, Ivičević, Pavlović i Pervan dobivaju dozvolu za iskopavanje rude, a početkom 19. stoljeća rudnik je kratko iskorištavala braća Kačić, a nakon njih obitelj Jurić iz Zadra. Sredinom 19. stoljeća rudarenje je nastavio barun Rotschild. Pod njegovom upravom rudnik je počeo davati veći profit. Rotschild je izgradio put dug šest kilometara koji je spajao rudnik i Napoleonovu cestu. Time je olakšan prijevoz asfalta karavanama prema Neretvi. Od Rotschilda je rudnik kupila bečka tvrtka L.König i sin. Tri paklinska revira dobila su ime prema Königovoj djeci: Paulina, Marija i Aleksandrija. Nakon što je Alexander König došao u posjed rudnika izgradio je potrebnu infrastrukturu, te zaposlio radnike, a sam čin svečanog otvaranja rudnika opisan je i člankom u Narodnom listu iz 1899. godine. U nastavku prenosimo taj članak.
„Dne 13 travnja bi objavljen blagoslov asfaltske rude u Paklini kod Vrgorca i to svetčanim načinom, komu prisustvovaše sve otmjenije osobe varoši, svećenici Vrhgorca i ostalih okolnih mjesta, gospodin načelnik s obćinskim viećnicima i ostala gospoda iz Vrhgorca, te gospoda rudarski savjetnik Jakša, kotarski povjerenik Brilli i mjernik Dešković, kao zastupnici kotarskog poglavarstva makarskog i množtvo naroda. Svečanost je započela svetom misom u 9 sati u jutro u ovomjestnoj župskoj crkvi, a za tim svećenstvo sa ostalom gospodom uputilo se je put Pakline, gdje je sliedio blagoslov rudarskog okna Pakline, pisarnice, upraviteljstvene sgrade, stanova rudarskih radnika i ostalog. Dok se je blagoslov obavljao, pucnjava mužara odligala se je dolam Bunine. Rudarske sgradje bile su okićene lovor. Viencim, hrvatskim trobojnicama, zemaljskim i carskim zastavam. Na rudarskoj plokati bila je uzdignuta velika sjenica pod kojom su gosti odpočinuli i bili posluženi hladnim jestivom, vinom i pivom, zatim na poziv prisutnog vlastnika gospodina Aleksandra Königa pristupiše k objedu, koji bi pripravljen u sgradi upraviteljstva. Sbog mnogih govora i napitnica kralju, domovini, poduzeću i vlastniku gospodinu Königu, objed je trajao do 4 sata poslie podne. Nazdravljali su poduzetniku Königu, obećav mu što krjepču podpora: Don Joso Luetić, župnik Dusine; O. fra Frano Tonković, župnik Vrgorca; načelnik Prvan; rudarski savjetnik Jakša; kotarski povjerenik Brilli i razni drugi, na što se je gospodin König srdačno zahvalio. Prigodom svečanosti, uruči gospodin König na novo znamenite svote za podpomaganje sirotinje Vrgorca i Dusine, odkud se jedan dio radnika prikuplja, te poda nalog svojoj direkciji, da mu što skorije dotične, predloge podastre, odnosno ustanovljenja jedne zaklade, za podpomaganje starih i nesposobnih radnika. Gospodin rudarski savjetnik Jakša, hvaleć dobrotvorne namjere gospodina Königa, izjavi, da ovakove podpore nepostižu uviek plemenitu svrhu milosrdnog dobrotvora, te da imaju samo prolaznu vriednost. Inače da gospodin König može ustanoviti podpore svote za mladež iz Dalmacije, koja bi mogla postignuti strukovno školsko izobraženje.
Na to gospodin König opetovano prihvati rieč, te reče da je rudarski savjetnik pogodio njegove namjere. Gospodin König nadalje iztaknu svoje zamašite buduće osnove, za koje će morati željeznicu graditi. Prije nekoliko vremena, viećao je sa montanističkim mjernikom gospodinom Pavlom Endlicherom, komu je skroz Dalmacija poznata i nekim stručnjacima u Zadru, te odluči, da preduzme kopanje ugljene rude u sjevernoj Dalmaciji na površini od 2.000 četvornih kilometara. U tu svrhu gospodin Endlicher već se je nastanio u Drnišu, komu za izvedenje te radje bi jur stavljeno na raspoloženje 150.000 fiorina. Iz svega se dakle dade zaključiti, da gospodin König ima dobrih namjera za našu zemlju, te bi mu svi zanimani faktori imali doć u susret i obodriti ga u njegovu pohvalnom djelovanju. Bilo sretno!“
Branko Radonić
