Tin Ujević i Vrgorac

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

Augustin Tin Ujević, najpoznatiji Vrgorčanin i po mnogima najveći hrvatski pjesnik, rođen je 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu u jednoj od starih osmanlijsko-turskih kula, od oca Ivana Ujevića podrijetlom iz Krivodola kod Imotskog i majke Jerolime Livačić-Markusović rođene u Milni na Braču. Nakon što je kao dijete otišao iz Vrgorca, prema dosadašnjim istraživanjima, Tin je u rodnom gradu bio još samo jednom, i to 1925. godine kada ga je tamo uputila beogradska policija. Usprkos činjenici što je iz Vrgorca otišao vrlo rano, mogli bi reći da Vrgorac nije izišao iz Tina. Veliki pjesnik mu se nekoliko puta vraćao u svojim tekstovima iz kojih se često može iščitati čežnja za rodnim krajem, koji ga je jednim dijelom zasigurno obilježio. Preminuo je u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu 12. studenoga 1955. godine. Ispod donosimo nekoliko Tinovih zapisa koji se direktno ili indirektno bave Vrgorcem.

U jednom odjeljku „Autofragmenata“ nastalog 1935. godine Tin je zapisao:

Rodio sam se 5. jula 1891. u Vrgorcu, selu Dalmatinske zagore, koje je spadalo pod makarski kotar, u turskoj kuli Cukarinovića, kamo je moj otac prvih dana svojeg učiteljevanja dospio ne mogavši inače naći stana u mjestu. Ta je kula trebala biti 1912. razorena, ali sam čuo da je sačuvana u željeznim okovima kao historijski spomenik. Tu zadnju činjenicu nisam mogao provjeriti lično, jer već davno i davno valjda trideset i devet godina, nisam bio u rodnom mjestu, u kojemu se, kada sam imao tri godine, rodio i moj brat Ante (…) Jedan putnik koji je prošloga ljeta bio u Vrgorcu na studiju dalmatinskih vina i duhana, kazao mi je da su mu tamo ljudi koji me se još sjećaju rekli da sam se rodio u kući gdje se danas nalazi Miletićeva gostiona. U toj smo kući stanovali po svoj prilici pred sam odlazak; ali ja sam se stvarno rodio u turskoj kuli napukloj od groma, u šest sati izjutra, a mislim da je bila subota. Inače, ja se tih prilika i ljudi mogu slabo sjećati.

U autobiografskom tekstu „Vrgorac i Makarska“ objavljenom 1937. godine u Jadranskom dnevniku Tin je zapisao:

Danas se mnogi ljudi obraćaju svojem djetinjstvu tražeći u njemu ključ za svoja svojstva i inspiracije. Ja ne dijelim ovu maniju, kao ni onu „infantilnih neuroza“. S druge strane, kod nas neki krugovi upravo mahnitaju za autobiografskim materijalom. Misli se da su autobiografije za književnike prvo, kada to mora biti posljednje ili ništa. Ali za volju toga da bude sve uknjiženo, da sve uđe u teftere i zapisnike, reći ću dvije-tri riječi o mojem djetinjstvu u Vrgorcu, Imotskome i Makarskoj.

Rodio sam se u Vrgorcu prije punih 46 godina, na dan 5. jula (srpnja) 1891, i nagađam da je bila subota, oko pet sati izjutra. Bio sam treće dijete, ali je moja jedna sestra umrla već u djetinjstvu, pa ne mogu da je pamtim. U Vrgorcu nisam bio svojih četrdeset godina. Rodio sam se u kuli Cukarinovića, koja je 1912. trebala zbog trošnosti biti oborena. Čuo sam da postoji još i danas, a g. Kasim Gujić, Hercegovac, bolje će poznavati tu kulu i prošlost Vrgorca nego i ja sam. Biti treće dijete normalni je uslov za genijalnost, ali nije jedini. Prije dvije godine pisao sam jednom advokatu u Vrgorac koji mi je odgovorio da kula Cukarinovića još postoji, ali nije htio da dopusti da sam se tu rodio nego u drugoj kuli (Franića?).  Da ima ljudi koji me se vrlo dobro sjećaju iz djetinjstva, a da su još živa lica koja su me na rukama nosila. Zaleti se po neki putnik ili stranac u Vrgorac (direktor hotela, stručnjak za duhan), pa mu pričaju da sam se rodio u kući Miletića gdje je danas gostiona Miletić. Ja sam tu stanovao valjda pred odlazak iz Vrgorca, ali je ta kuća morala biti treća po redu u mojemu životu.

Vrgorac je bio nekih sedamdeset godina pod Turcima, a Rade Miletić ime je njegova „oslobodioca“. Iz tog vremena nalazi se u Vrgorcu čudotvorna Gospa. Kula u kojoj sam se ja rodio najprije je bila turska, zatim su u njoj stanovali fratri. Moj otac, učitelj, kada je došao u Vrgorac nije duže vremena mogao naći udoban stan, i tako sam se rodio u kuli prepukloj od groma i starinskoj. Malo čega se sjećam iz najranijeg djetinjstva. Trebalo je vremena da me naviknu i prisile da nosim hlačice; bolje sam se osjećao odjeven kao djevojčica, kao Ahil na Lemnosu. Možda i to ide u prilog kakvoj bizarnoj tezi… Vrgorac je pod Matokitom (Tin u originalu piše „Rotdritom“, op. BR) dosta visoko i čini mi se da je u to vrijeme bilo neobično hladno. Snijezi su zimi napadali u više metara visine i trebalo je kopati tunele da se može otvoriti vrata i izići. Danas mi sve to zvuči fantastično kao priča i jedva vjerujem. Znam da je u Vrgorcu bilo mnogo zmija, jedna me duga i sigurno neotrovna uplašila pred samom kućom, bosonoga, te me majka za ruku potegnula kroz prozor. Plašila me i onda neka Polićeva perad koja je gakala po dvorištu… U blizini toga trećega stana bila je iskopana udubina od kakvih četrnaest metara, i sjećam se nekoga pada koji me opominje na nju. No da li četrnaest, petnaest ili manje? Onda su mi sve dužine izgledale daleko veće nego u stvarnosti.

U Vrgorcu je u to vrijeme bio znamenit artikel paklina za asfalt. Svi su znali historiju te pakline, u vezi s riječima „pakao, peći“. Otac – učitelj amaterski, ali vrlo revno zanimao se meteorologijom. Imali smo termometar, barometar, mjeru za dubinu voda. Pred sam odlazak iz Vrgorca povadili smo iz vrgorske okolice sve drvene aparate za mjerenje vode, i ta su se drva u kući zapalila i nastao je priličan požar koji je na vrijeme svladan. U to je vrijeme neka domaća zmija dolazila u kuću i počivala bez brige u komodi, u kakvom staklu.

Iz Vrgorca nismo prešli ravno u Makarsku nego smo se zadržali u Krivodolu i u Imotskome. Noć kada smo diližansom odlazili iz Vrgorca bila je sjajna, a mjesec je visoko odskakao nad kakvom šumom. (…)

U zapisu „Plač nad hrpom kamenja“ iz 1937. godine Tin je zapisao:

Moram da vidim hrpe kamenja i vite kule gdje sam se rodio, kraj bogat historijom, a pogotovo nejasnoćama historije. Putujem tamo na dan Guy Favhesa. Očekuju me siromaštvo i nemanjstvo, a ja ipak znam kako ću odgovoriti. (…) Putujem čak i u dva-tri vjedra vulgarnosti, koju samo naša divna pera umiju poetizirati. Putujem u nepoštovanje malograđana, u divnu borniranost pokrajine, u kraj kampanilizma, borbe Splita sa Šibenikom i Trogirom, opće sprdačine s hrabrošću Bračana, i gotovo sveopćenite prevlasti Drniša, Muća i Lećevice. Moj se Vrgorac malo zatajio kao da ga i nema; u njemu su možda najfiniji duhovi i najčvršći organizmi; dok se okolica Imotskoga kao Krivodol i Medov dolac ističu usred Splita glasnom galamom i halabukom. (…)

Još se sjećam stabala mojega djetinjstva: kostela, murve i bazge. Vrgorac s paklinom i paklenim vratima blista u mojoj uspomeni, a Motokit je slavniji i ponosniji nego Učka, on nad kojim sam gledao visoki i ukleti mjesec zavjetovan vješticama i vilenjacima. Moja je kolijevka bila puna čarolije, mjesečevih vragolija i čaranja, pređe priča, basna i gatka, maštovite zagonetnosti. No sve je to još daleko, za zaprašenu putanju jednog mrtvaca s obale. (…)

Dana 25. kolovoza 1953. Tin Ujević piše Danilu Ćorku. Bio je to njegov posljednji zapis u kojem spominje Vrgorac:

Prije nego što umrem, htio bih jedanput vidjeti Vrgorac (ili Vrhgorac). Nemojte misliti da je ovo šala. 

Pripremio: Branko Radonić
Izvor fotografija: Wikipedia i ilustracije
različitih sabranih djela Tina Ujevića

Ostavite komentar

o društvu

Društvo prijatelja vrgorske starine je udruga građana, prva organizacija ovakve vrste u Vrgorcu, osnovana radi sveobuhvatnog promišljanja i aktivnog djelovanja na istraživanju povijesti, skupljanju povijesnih izvora, zaštiti materijalne i nematerijalne kulturne baštine i očuvanju lokalnog kulturnog identiteta Vrgorske krajine. Društvo svojim aktivnostima potiče na osnivanje stručno-znanstvenih i istraživačkih ustanova (arhiv, muzej, institut…) ili njihovih podružnica na području Vrgorca koje će sustavno djelovati sa istim ciljevima.

O PORTALU

Portal Vrgorskestarine.hr pokrenut je radi informiranja javnosti o aktivnostima Društva prijatelja vrgorske starine, a pogotovo za popularizaciju povijesne znanosti i neistražene lokalne povijesti Vrgorca. Portal je u cijelosti volonterski projekt.

Prenošenje sadržaja s ove stranice dopušteno je samo uz pravilno navođenje i citiranje izvora.

Autor i urednik: Branko Radonić, prof.

pratite nas

OSTALI PROJEKTI UREDNIKA

najnovije vijesti

OSTANITE U TIJEKU S AKTIVNOSTIMA DRUŠTVA

Izjava o privatnosti – tekst