Zekuljača – revolucionaran izum dobivanja svjetla

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

Nema onih koji nisu, kroz prepričavanje balada iz tisuću i jedne noći, čuli za „Aladinovu lampu“. Ta lampa je bila poznata, ne po svijetlu kojega je davala, nego po duhu koji je ispunjavao želje. Lampa zekuljača bila je i više od toga. U vrijeme kad se o struji samo sanjalo, ona je donosila svijetlo i bila neophodna u svakome mraku. Ručno napravljena, sačinjena od tankoga lima s pogonskim gorivom  na petrolej, proslavila je svoje tvorce. A, oni su upravo iz Zekulića, sela kojemu je ona davala život, a struja po svome dolasku, gle apsurda, donijela mrak. Jer u tomu zaseoku život kao da je umro. Tamo više nema ni Zekulića ne svijetli više iz žarulja, ali ni iz  zekuljače. Stoga u potrazi za saznanjem o životu sa zekuljačom i oko nje, morao sam otići u Ploče, gdje živi čovjek iz poznate i priznate  loze Zekulića. Tamo je odselio u potrazi za boljim životom, našao posao, stvorio obitelj i tu ostao. To je Joze Zekulić, 84-godišnji umirovljeni inženjer zaštite na radu, čovjek koji me  velikodušno primio i isto tako rado pričao o zekuljači, iznoseći i dio vlastitoga iskustva u izradi svijeće na petrulje.

– Moji djedovi Ante i Josip, inače rođeni 1880. godine u Zavojanima, u zaseoku Zekulići, bavili su se izradom svijeća. No, ne znam precizno je li to baš njihov izum ili su tu vještinu naslijedili od svoga oca. Djed Ante se više bavio time, jer Josip je bio veletrgovac stokom i često je izbivao od kuće. Klao je i janjce kod babe Ive Marinović na Križicama koja je držala gostionu, trgovao stokom sve do Hvara. Djed Ante je radio i drugu limariju za ono doba, kako bi namakao novce za izdržavanje obitelji. Sadio se i duhan, držala stoka. Od cijele limarije zekuljača se najbolje tržila pa zatim strugači za krumpir i različite veličine ljevaka, uvodno će  Joze Zekulić u zanimljivoj priči.

Petrolej kao gorivo prodavao se u dućanima i držao u limenim sudovima od 20 litara. Trgovci bi tako nakon što rasprodaju petrolej, prodavali i praznu kantu od lima. Neki bi ih i darivali, ovisno koji je trgovac bio. I onda bi se iz toga tankoga lima prema šablonu škarama za lim krojili dijelovi svijeće, Sastojala se od nosca, fitilja i pjatića, koji je kao sastavni dio svijeće ujedno služio i kao mali lijevak. Sve su svijeće bile iste veličine jer se radilo po jednome šablonu. Od alata s kojim se izrađivalo svijeće bio je dugi nakovanj na kojemu se oblikovalo dijelove svijeće, škare i lemilo ili šaldatur, kako se još zvalo. Lemilo se zagrijavalo na vatri do postizanja odgovarajuće temperature kako bi se njime otopio kositar i onda nanosio na rubove već škarama iskrojenih dijelova da bi se spojili. U bočici su uvijek imali aćida odnosno solnu kiselinu za premaz i čišćenje nečistoća s rubnih dijelova svijeće da bi što bolje prionuo  kositar. Bilo je itekako važno da je šaldatur čist, a to se postizalo njegovim trljanjem u salmijaku ili mišadoru.

– U svijeću je stajalo oko 1,5 dcl petroleja kao gorivo, dok se za fitilj u usku cjevčicu uvlačio paver od pamuka. Na sebi je imala i zakrivljenu žicu o kojoj se vješala na klin ili nešto drugo.  Najčešće se palila vatrom s komina jer šibice su se itekako štedjele, kazuje Joze Zekulić, koji se u mladosti i sam uključio u izradu svijeća. Sada je drži kao suvenir na jedno prošlo, teško, ali i  vrijeme ispunjeno s dosta radosti. Uz svijeću te još jednu nedovršenu, ima i šablon i sve to ljubomorno čuva kao svetinju. Žene su kaže bile te koje su uglavnom prodavale svijeće noseći ih u torbama na leđima po okolnim tržnicama. Bile su česti gosti na tržnicama i to za pazarnoga dana subotom u Vrgorcu, zatim ponedjeljkom u Ljubuškom. Bio je to vrlo tražen proizvod ručnoga rada Zekulića.

– Još su mu svježe slike pred očima kada bi baba Matija, a i majka Danica, ponijele pune torbe svijeća i pješice odlazile preko Jasene i Majića u Vrgorac ili preko Stilja na put u Ljubuški, da bi sakupili nešto novca za prehranit familiju. A, ta svijeća zekuljača, od samoga svoga nastanka i izrade za ono doba siromaštva, posebice u godinama iza Drugog svjetskog rata kada je sve stradalo što smo imali, bila revolucionaran izum, kaže Joze Zekulić. I za njega samoga, koji ju je koristio već polaskom u prvi razred osnovne škole je to tako i upravo je svijeća zekuljača kao preteča svijetla iz električne žarulje, što je došlo mnogo godina kasnije i njemu samome odredila put u život, koji ga usmjerava najprije  na školovanje za električarski zanat, a potom kroz studij na Višoj tehničkoj školi.

Igor Majstrović
razgovor vođen u ljeto 2015.

Ostavite komentar

o društvu

Društvo prijatelja vrgorske starine je udruga građana, prva organizacija ovakve vrste u Vrgorcu, osnovana radi sveobuhvatnog promišljanja i aktivnog djelovanja na istraživanju povijesti, skupljanju povijesnih izvora, zaštiti materijalne i nematerijalne kulturne baštine i očuvanju lokalnog kulturnog identiteta Vrgorske krajine. Društvo svojim aktivnostima potiče na osnivanje stručno-znanstvenih i istraživačkih ustanova (arhiv, muzej, institut…) ili njihovih podružnica na području Vrgorca koje će sustavno djelovati sa istim ciljevima.

O PORTALU

Portal Vrgorskestarine.hr pokrenut je radi informiranja javnosti o aktivnostima Društva prijatelja vrgorske starine, a pogotovo za popularizaciju povijesne znanosti i neistražene lokalne povijesti Vrgorca. Portal je u cijelosti volonterski projekt.

Prenošenje sadržaja s ove stranice dopušteno je samo uz pravilno navođenje i citiranje izvora.

Autor i urednik: Branko Radonić, prof.

pratite nas

OSTALI PROJEKTI UREDNIKA

najnovije vijesti

OSTANITE U TIJEKU S AKTIVNOSTIMA DRUŠTVA

Izjava o privatnosti – tekst