Otvaranje dragljanske česme 1932. godine (izvor: Igor Majstrović)
U srcu Vrgorske krajine, u nekoliko zaselaka odmah uz Napoleonovu cestu, smjestilo se pitoreskno selo Dragljane. Ono je jedno od najstarijih naselja na ovom području što dokazuje njegov prvi spomen u Kreševskoj povelji iz 1434. godine. Narod ovoga kraja stoljećima je egzistenciju ostvarivao poljodjelskom obradom škrtog kamenjara, uzgojem stoke i trgovinom, a u vrijeme modernizacije brojni su Dragljanci svoj kruh tražili diljem domovine i u prekomorskim zemljama.
Selo je poznato po dva prastara izvora žive vode. Crnogošće je smješteno odmah uz Napoleonovu cestu prema Kozici, a nešto poviše iznad sela nalazi se izvor Studenac. Nekada je postojao i treći izvor na obližnjoj Sedri koji se zvao Vrutak, ali je nestao kada je Hidroelektra tu otvorila svoju bazu za eksploataciju pijeska. Takvo bogatstvo izvora rijetkost je u ovom kraju kojega karakteriziraju površinska bezvodnost i bogatstvo vode u podzemlju. Upravo zato su oba značajne točke dragljanskog gospodarstva, društva i povijesti. Vodom ih hrane brojni planinski potoci s obližnje planine Sveti Mihovil (1247 metara visine).
Studenac je zapravo stari turski bunar po kojemu je cijeli taj prostor iznad dragljanskog naselja dobio ime. Tuda stoljećima prolaze stari putovi prema vinogradima i crkvi Svetog Ante koja je izgrađena u prvoj polovici 18. stoljeća. Zahvaljujući upravo vodi Studenca, selo Dragljane su 1932. prvi put dobile mjesnu česmu, otvorenu u „zdravlje stanovnika“. Izvor je dograđivan 1939. godine, u međuratno vrijeme koje je u Vrgorskoj krajini i inače je bilo obilježeno raznim hidrotehničkim zahvatima među kojima se ističe izgradnja česme na vrgorskom Korzu 1929. i probijanje odvodnog tunela u Vrgorskom jezeru 1938. godine. U tim vitalnim infrastrukturnim projektima svoje su mjesto tada našle i Dragljane pa je na inicijativu povratnika iz Amerike Joska Radalja Šotre i u pomoć općinskih vlasti i HSS-a izgrađen 1,5 kilometar dug vodovod od Studenca do novoizgrađene česme na zemlji Radaljevih, tik do Napoleonove ceste u selu. Radalji su bili posebno zainteresirani za izgradnju vodovoda kako bi mogli dobiti vodu u svojoj kući i mesnici.
Međutim, kako nam svjedoči Igor Majstrović, umirovljeni dugogodišnji dopisnik Slobodne Dalmacije, inače veliki zaljubljenik u povijest svoga sela, akciji se ispočetka protivio njegov djed Jakov Majstrović koji je već ranije sagradio mlinicu pokretanu vodom sa izvora Studenca. Jakov je znao da ako se voda preusmjeri na česmu, neće je biti dovoljno za njegov mlin. Na kraju je ipak popustio na nagovor sina Ivana koji mu slao pisma iz Novog Zelanda. Obveza investitora bila je međutim da se Jakovu šteta nadoknadi kroz dva tovara pšenice, ali to nikad nije izvršeno. Inače, i ta mlinica još je jedna u niski zanimljivih pričica iz povijesti Dragljana. Jakov je na svojoj zemlji izgradio betonirano gumno, odnosno jažvu, s uzidanima klesanicama visine pola metra gdje se voda dovodila s izvora. Na lazu ispod nalazile su se dvije turbine do kojih je voda propuštana zbog čega je dobivala na brzini i tako dolazila do mlina gdje se pod žrvnjem mljela pšenica, ječam i drugo.
Uvijek bogat vodom, smješten na putu prema vinogradima i crkvi, taj nekadašnji turski bunar nakon svoga uređenja prije više od 80 godina postao je svojevrsno kultno mjesto u selu. Tu bi Dragljanci odmorili, oprali noge, kantali, otresli kalcete od zemlje nakon cjelodnevnog rada i išli doma večerat, ako su imali šta. Tu na izvoru bi se znalo zaklat kozle i janje, pogotovo u vrijeme trgačine kada se kuhalo težacima. To je obično radio Ivan Ravlić zvani Kulje iz Poljica. – Kako je tu tekao potok prema mojoj zemlji, moj djed i njegovi stari posadili su jablane. Tu se ljubovalo, pričalo, odmaralo. Mladi su se takmičili tko može kamenom prebaciti jablan. Tako je bilo sve dok jablani nisu pali tijekom jedne velike poplave. Tada je oborene trupce kupio Ivan Ravlić i odnio za grede svoje kuće u Poljicima, kaže nam Igor.
Na Studencu je bila kvalitetna zemlja i dovoljno vode pa su mještani sadili pomidore, kupus, sijali blitvu, kalemili voćke trešnje, kruške. Neke su sačuvane do danas. Bio je to svojevrsni đardin. Nije se moglo ući gdje želiš, već su bili određeni ulazi na klancu i kapija, svjedoči nam Kulje. Međutim, iza Drugog svjetskog rata došlo je novo vrijeme, prostor se počeo zapuštati, a tko je htio ulazio je čak u rezervoar i okretao vodu prema česmi ili kamenici, kako mu je odgovaralo za potrebe ljudi i stoke. Oko 1965. cjevovod je produžen cjevovod do škole u Dragljanima. Ljeti bi opao pritisak, a potok koji bi hranio Studenac znao bi sa slabog vodostaja čak donijeti ostatke ulja i masti s bivšeg Hidroelektrinog pogona na Sedri. Kada je škola dobila vodu, tražili su je i komšiluci Majstrovići, Vujčići. Voda se koristila kako je tko htio, nije bilo vodomjerila i vode je počelo nestajati. Danas nažalost voda ne dolazi do česme u selu, ali izvor postoji i dalje, a preostali mještani zainteresirani su mu vratiti njegov stari sjaj.
Branko Radonić
