foto: Igor Trninić
U noći na Međunarodni praznik rada – Prvi maj, mladi Vrgorčani, a u novije vrijeme povremeno i Vrgorke „kradu“, odnosno bolje rečeno posuđuju posude sa cvijećem iz vrgorskih domaćinstava i javne pitare po gradu i slažu ih uzduž najstarije vrgorske ulice – Pijace, odsječka stare Napoleonove ceste koji prolazi srcem Vrgorca. Ujutro vlasnici cvijeća dolaze po svoje vlasništvo i vraćaju ga natrag doma, često uz smijeh, a neki i uz negodovanje jer im je dirana njihova imovina. Ponekad se ne krade cvijeće, već i drugi predmeti poput komunalnih kanti i sadnica povrća. Iako domaćice znaju da će se cvijeće krasti u noći na Prvi maj i uglavnom stignu sakriti svoje cvijeće, nadmudrivanje “kradljivaca” i vlasnika cvijeća je uvijek poput igre mačke i miša. Mladi svake godine smisle novi i kreativniji način za doći do cvijeća, uskaču u portune i penju se na balkone kako bi pronašli dovoljno pitara za ukrašavanje Pijace. Svaka godina je zato drugačija, ali uvijek obilježena avanturom i humorom. Svaka nova generacija doda nešto svoje, a običaj se prenosi dalje. “Krađa cvijeća“ je originalan primjer nematerijalne baštine Vrgorca za kakav ne znamo na bilo kojem drugom mjestu izvan našega grada.
Vrgorčanin Karlo Katavić (1946.-2018.) posvjedočio nam je da ovaj običaj svoje podrijetlo vuče u stara vremena još prije Drugog svjetskog rata u Vrgorcu kada su posude sa cvijećem krali mladi momci i to od cura u koje bi se zaljubili. A ujutro dok bi cure tražile svoje cvijeće po mjestu, ovi bi ih iz prikrajka promatrali.
Da je Katavić u pravu svjedoči i novinski članak Slobodne Dalmacije iz 1971. godine čiji autor, očito stariji Vrgorčanin, potvrđuje da se običaj krađe cvijeća njegovao i pedeset godina ranije, odnosno 1921. godine. A izvještavajući o tom događaju 1971., autor kaže kako se jedva dočekalo da studentarija dođe kući, da zaigraju malo nogometa, rukometa i ožive opći sportski život. U tome nisu zakazali, ali su mladi doživjeli kritike od nekih „zbog njegovanja starih i dobrih običaja“.
U nastavku članka autor „Vrgorčanin“ kaže: „Tako je bilo uvik, ali ipak počujmo što su naši momci radili uoči Praznika rada. U noći su nakitili glavnu ulicu praznin kantam za smeće koje su ‘uskladištene’ bile ispred uprave Komunalnog poduzeća, a u njima postavili lonce garifula, leandri i drugog raznog cvića. Od miline su ljudi gledali ujutro 1. Maja svoju glavnu ulicu. Od vrha do dna je bila nakićena, išarana, da ni svjetski cvjećari nebi tako lipi ukras cvijećem napravili. Čak se teta Kata probudila i u noći tražila svoje cviće. Dok ga je tražila druga grupa je otišla u otvorenu kuću i sve pokupila. Poskakivali su građani da traže svoje lipe kaktuse i drugo cviće. Kada nisu našli, vikali su na mladiće. Mladići nisu nikome ništa ukrali. Ukrali su oni što su rano uranili tražeći svoje cviće pa odnili ono kako nisu imali. Tradicija dobrog ukusa i starodrevnih običaja ne smije izumriti, a uvik je poneko znao iskoristiti gužvu… Ta naša mlađarija radi ono što smo i mi radili prije 50 godina…“.
U izvještaju o obilježavanju Međunarodnog praznika rada 1975. Slobodna Dalmacija opet piše: „Omladina Vrgorca na svoj je način obilježila praznik rada. Ona je noću pokupila cvijeća s balkona kojim je ujutro Prvoga maja okitila glavnu ulicu mjesta“.
I ove godine tradicija se nastavila…
Branko Radonić
